Iz govora Bl. kardinala Alojzija Stepinca

Svi zajedno više gajimo pobožnost Duhu Svetomu. Razvrat je kao prije općeg potopa. Neprijatelji pripravljaju novi Veliki petak. Bog mora biti ubijen. Ne napadaju samo neke članke vjere ili pojedine moralne zasade, već se sve napada. Izvanredna vremena traže izvanredna sredstva, a to je Duh Sveti sa sedam svojih darova.
(16. prosinca 1958.)
(…) Za tragediju hrvatske i slovenske vojske u lipnju 1945. krivicu nose Englezi. U 19 st. Englezi su liječili svoga klijenta, bolesnika na Bosporu, na račun Slavena. Sultan je pobolijevao, ali mu Englezi nisu dopustili da ozdravi; samo su Slavene izrabljivali protiv njega, da bi mogli utvrđivati svoja uporišta u Sredozemlju, preko kojeg je vodio njihov put u Indiju i ostale izvore bogatstva u Aziji. Račune su plaćali slavenski narodi na Balkanu.
Ali zapamtite, za cijelu Europu, za sav će svijet biti veliki gubitak, možda nepopravljiva šteta, što su nas Hrvate, pa i Slovence – obadva naroda pripadaju zapadnoj kulturi, pod čijim okriljem već stoljećima rastu – gurnuli pod sjekiru beogradskog komunizma…Mi u taj svijet ne spadamo! Takva se duhovna i kulturna pogreška obično vrlo teško osvećuje i kadgod ti narodi moraju za nju plaćati kroz čitava stoljeća…Komunizam je samo drugi oblik bizantinizma u tom dijelu Europe… 
(Hrvatska revija, Buenos Aires, lipanj 1970.)
Hrvatskom narodu, iz kojega sam nikao, nastojao sam koristiti, koliko sam mogao, a sada u času smrti, kad se stvari gledaju drugim okom nego inače, stavljam mu ponovno na srce, da ostane uvijek čvrst u svetoj vjeri katoličkoj i vjeran Svetoj Apostolskoj Stolici Petrovoj.
(U oporuci, 9.listopada 1959.)
Mi tvrdimo, da svaki narod i svaka rasa sadašnjeg svijeta imaju pravo na život i na postupak dostojan čovjeka. Svi bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili Europljani, Židovi ili Arijevci, svi imaju jednako da kažu: ''Oče naš koji jesi na nebesima.
Ako je Bog dao to pravo svim ljudskim bićima, koja ljudska sila ga može zanijekati? Stoga je Katolička Crkva uvijek osuđivala i osuđivat će svaku nepravdu i nasilje, koje se vrši u ime socijalnih, rasnih i nacionalnih teorija.
(Croatia Press, br. 134, New York, 1954.)

OSLOBOĐENJE OD PAKLA DROGE

Ovo je priča o Željku Lemi, mladiću koji je na ruševinama svojega života podignuo novi hram. Ovo je posebna životna priča koja govori o padu i usponu, vjeri i ljubavi…
Željko, reci nam kako si postao ovisnik?    Razlog zbog čega netko postane ovisnik je u traženju mira izvan sebe. Taj nutarnji nemir počinje u pubertetskoj krizi, kada idemo s ekipom na utakmice i tulume. Tada počnemo varati roditelje i sami sebe da tu nema ništa loše. Tako zapravo toneš sve dublje i dublje. U tim ranim adolescentnim godinama osjećao sam bunt protiv svega oko sebe. Bio sam nemiran, htio sam mijenjati svijet, ali na jedan krivi način, provokacijama i neredima. Prije rata, u vrijeme kad se nije smjelo, ja i moja ekipa smo namjerno pjevali hrvatske pjesme na utakmicama izazivajući nerede. U takvoj fazi misliš da si ti ispravan a da s drugima nešto nije u redu. Drugi su ti koji se trebaju promijeniti, a ne ti. Naravno da je to bilo pogrešno i zapravo frustrirajuće. Prijatelji su me razočarali. Ostao sam sam sa svojim bolom. Shvatio sam da sam u životu imao lažne idole i da svi ljudi stavljaju na sebe neke maske varajući jedni druge. Nema smisla glumiti, svi smo isti ispod kože. Treba biti ono što jesi. Kakav si ti, takvi su i tvoji prijatelji. Nije stvar u društvu. Pogrešno je kad netko kaže da su mu bili krivi prijatelji ili roditelji. Narkoman možeš postati u siromašnoj i bogatoj kući.
Kada si ušao u zajednicu Cenakolo? Da li ti je bilo teško tamo otići i kakvo je to bilo životno iskustvo za tebe?   U zajednicu Cenakolo sam ušao 1994. g. u Međugorju. Jedna me mamina prijateljica dugo pozivala u zajednicu Cenakolo i ja sam otišao samo da mi ona ne dosađuje, jer je zbilja bila uporna. Kasnije sam shvatio da je to bio najvažniji korak za moju sreću koju sam tražio u pogrešnim stvarima oko sebe. U početku je svakome teško prihvatiti zajednicu. Svi su ljudi kao Pinocchio; lažemo i odbijamo svog ''anđela čuvara'', šaljući ga svugdje i gdje mu nije mjesto, samo da te ostavi na miru. Zahvalan sam Bogu što sam upoznao časnu sestru Elviru. Snaga vjere kod sestre Elvire je bila zadivljujuća, posebno nama narkomanima koji smo navikli sve u životu imati i ne ovisiti o Providnosti. Kao mladi momci sa 20-ak godina došli smo tu u Međugorje kako bismo opet išli u školu, ali ovaj put ne u srednju nego u školu života koja se ne uči u učionici. Došli smo tu da učimo cijeniti stvari, oslanjati se na Providnost, osloboditi se buntovništva i tjeskobe. Tek u takvoj školi shvatiš da nije problem u drugima nego u tebi. Svi problemi nastaju u otuđenosti od Boga. Sestra Elvira je rekla da smo mi bili njeni učitelji i to je točno. Toliko puta smo je znali prevariti da nam je nešto drugo potrebno u životu a ne droga, ali smo je zapravo lagali kao što to čine svi ovisnici.
Što ti je bilo najteže prihvatiti u zajednici?   Teško mi je bilo kao gradskom mangupu probuditi se u 5h ujutro, pomusti krave, čistiti štalu i smrdjeti na životinje. Teško je bilo poniziti se i prihvatiti rad u štali i kuhinji. Nikad nisam o takvom poslu maštao. Ali poslije, kad vidiš da i na taj način činiš dobro djelo i da braća imaju što jesti, zbilja ti postane drago, unatoč brojnim opaskama koje dobiješ u početku svog kulinarskog (ne)umijeća. Na tim vlastitim greškama sam sebe izgrađivao, kao i svi. Tako nas uči škola života. Prije sam sve radio iz koristi, a ovdje u zajednici radiš različite poslove sve dok se ne otkrije što ti najbolje leži. Nama muškarcima je bilo teško prihvatiti fizički rad. Zavidjeli smo curama na tome, a poslije smo shvatili da nas fizički rad više opušta i smiruje nego neki drugi posao. Zato smo zahvaljivali Bogu na fizičkom radu.
Kako si susreo Isusa?   Odgojen sam tradicionalno, ali nisam imao živu vjeru. Susret s Isusom sam ostvario preko svog ''anđela čuvara'', sestre Elvire. Isus me naučio da se čovjekova sreća nalazi u poniznosti! Nebeska plaća ti je točno onolika koliko dobra činiš ljudima oko sebe. Kad tako živiš i ti postaješ ''anđeo čuvar'' nekom brodolomcu. Da nije bilo droge, ne bi upoznao Isusa. Kad živiš bez Boga, jedan ti grijeh opravdava drugi. Obraćenje je proces koji traje cijeli život. To je domaći rad koji nam Isus svaki dan zadaje i za koji nas nagrađuje.
Imaš li napasti da se vratiš na stari put i kako se boriš?   Sam sebi je čovjek najveći protivnik. U zajednici sam naučio da nije dobro imati slobodnog vremena, jer ga mi gotovo uvijek zloupotrijebimo u ljenčarenju ili nekom poroku. Mi uvijek za sebe ukrademo slobodno vrijeme više nego nam je stvarno potrebno. Slobodno vrijeme postoji da činimo dobro drugima, a ne da se izležavamo. Ako svoje slobodno vrijeme iskoristiš da počistiš smeće oko sebe, već si učinio dobro djelo, jer ako ga sami ne očistimo, neće ga nitko umjesto nas pomesti.
Od 1991. –1992. g. sudjelovao si u Domovinskom ratu. Da li si imao probleme u vojsci s obzirom da si tada još uvijek bio ovisnik o teškim drogama?  U Domovinskom ratu sam se borio u Mokošici i Popovom polju iznad Trebinja. Sudjelovao sam u protuzračnoj brigadi, a kasnije u HOS-u. U tom razdoblju sam jednom doživio neugodnost kada me zapovjednik htio vratiti kući zbog ovisnosti, ali su svi vojnici u brigadi za mene potpisali peticiju. Bio sam dobar vojnik i u rat sam krenuo samo iz jednog motiva – obraniti zemlju od agresora. Ta mi je želja bila jača od droge. Razmišljao sam da mi je bolje umrijeti za domovinu nego završiti nafiksan u nekom splitskom WC-u. Zaista nisam ušao u domovinski rat iz materijalnih interesa, pa ni danas nemam nikakve koristi od toga.
Koliko je teško bivšim ovisnicima kasnije naći posao i da li si zbog svoje ''prošlosti'' doživljavao diskriminaciju pri pronalasku zaposlenja?    Da, teško je. Ljudi ti ne vjeruju, imaju predrasude. Ali, zato idem s vjerom. Glupo je osuđivati ljude zbog ''prošlosti'' kad svi imamo neku svoju ''prošlost''. Često puta kažem; ''Da sam bio stvarno pokvaren, ne bi se drogirao. Radio bi nešto drugo''. Nisam nikad bio ratni profiter niti sam išta donio sa terena. Ni najobičniju konzervu, a neki su znamo dobro znali iskoristiti sve povlastice i mogućnosti da nešto za sebe priskrbe. Unatoč padovima u životu, ni u najtežim kušnjama Gospodin nije dozvolio da ugušim savjest.
Što misliš danas o pravoj životnoj sreći, gdje i kako je čovjek može naći?   Da, spoznao sam da je sreća u tome da mislimo na druge i iziđemo iz sebičnosti. Narkoman nije ništa drugo nego sebičan čovjek. Prije bi se smijao onima koji su tako govorili, smatrao bi ih budalama. No, dok sam ih smatrao ludima, ja sam a ne oni ostajao u suzama.
Prudencija.hr

ISKUSTVO SOTONIZMA DOREEN IRVINE
S engleskog prevela:
Snježana Santrić, Split

      Potresno svjedočanstvo Doreen Irvine objavljeno u knjizi ''From witchcraft to Christ'' (Concordia Publishing House, Cambridge, 2004.) nudi nadu svima koji sumnjaju u oprost najtežih grijeha i siguran izlazak iz najdubljih odaja Zloga. Ovo svjedočanstvo je ujedno i upozorenje svima koji olako stavljaju svoj život na kocku eksperimentiranjem sa magijom, sotonizmom i vračanjem.
      Doreen Irvine rođena je 1939. godine u Londonu u siromašnoj obitelji kao najstarija od petoro kćerki obitelji Irvine. Njen otac je bio čistač, sakupljač otpada i alkoholičar. Često je tukao Doreenu majku koja bi ga pijanog dovlačila iz krčme. Živeći u bijedi, Doreen bi tu i tamo isprosila koji novčić na ulici da kupi kruh ili bi ukrala perec u trgovini. Život joj je od ranih dana bio teška borba za preživljavanje. U takvom okruženju u kojem je odrastala ime se Božje na razne načine pogrđivalo psovkama ili različitim proklinjanjima. Jedine sretne trenutke svog djetinjstva pamti u susretima s majkom. Kad joj je majka umrla osjećala se jako usamljeno, bez samopouzdanja, nesigurna i zbunjena zbog raznih emocionalnih konflikata koje je proživljavala. Nitko se nije našao da podijeli njenu bol, a sestre su bile premalene da bi joj mogle pomoći. U tim je trenutcima zamolila Boga da se smiluje njenoj obitelji, ali joj se činilo kao da se ništa nije promijenilo. Zaključila je da nema Boga i da je kršćanstvo tek glupa bajka. Škola joj je postala naporna jer su joj misli bile preopterećene teškim egzistencijalnim problemima, obiteljskom krizom, nerazumijevanjem učitelja. Zbog nedostatka materijalnih sredstava za život ona i njene sestre su postale predmet ruganja, ismijavanja i zlostavljanja od drugih učenika. Umjesto u školu, Doreen je ponekad radije odlazila u park ili na groblje. U međuvremenu se otac oženio, a maćeha se okrutno ponašala prema njenim sestrama. Doreen je maštala kako će što prije otići u London. Htjela se zaposliti i što prije pomoći svojim sestrama. Na preporuku svoje učiteljice, dobila je prvi posao kao služavka u kući jedne bogate obitelji. Izgledalo je kao da se nešto pomaklo nabolje. No, zapravo je za nju boravak u toj kući s vremenom postao mješavina, suza i prepirki, nemira i trauma, frustracija, nervoze, tjeskobe. Odlazi u London. Ali, kako nije mogla naći posao, počela se jedno vrijeme baviti prostitucijom. Savjest ju je proganjala. Osjećala je da je u njenom životu sve krenulo nizbrdo. Susreće ''Vojsku spasa'', ali im ne prilazi. Isus je ne zanima. ''Noćni poslovi'' doveli su je do konzumacije heroina. Da bi nabavila drogu prodavala bi odjeću, cipele, nakit. Povremeno bi i krala te prodavala ukradeno. Zbog toga su je jednom osudili na tri mjeseca zatvora. Da nije završila u zatvoru, vjerojatno bi tad život okončala skokom u Temzu, napisala je. Na kraju je došlo ono najgore. Susrela se sa sektom sotonista. Tada je uistinu počela njena najteža životna mora. ''Sotonisti izopačuju i uništavaju sve'' – piše Doreen. ''Ponavljali su mi da je laž u biti istina. Bila je to neka vrsta ispiranja mozga kroz koju svi na početku prolaze. Na kraju čovjek počne vjerovati da je sve što oni kažu istinito i da se sve poklapa.'' Moji odlasci na njihove sastanke morali su biti u strogoj tajnosti. ''Sjećam se nekoliko važnih stvari koje smo morali naučiti i slijediti;
1. Šutnja je obveza. Sotonist ne smije nikome odati gdje je hram niti smije na sastanke pozivati osobe koji ne pripadaju Luciferovim sljedbenicima.
2. Svi moraju voljeti, poštivati i služiti vođi sljedbe jer on predstavlja Lucifera na zemlji. Sotonisti moraju služiti svaki dan vragu i nikome drugome osim njemu.
3. Sotonisti nikad ne smiju ići u kršćanske crkve osim ako su poslani po zadatku svog poglavice. Tada sve podatke i povjerljive informacije koje su doznali o tome što se u kršćanskih crkvama događa moraju u hramu predočiti svom vođi.
4. Sotonisti nikad ne smiju čitati Bibliju radi duhovne izgradnje. U svom hramu obvezni su zapaliti kućni primjerak Biblije, molitvenika i slične literature. Dopušteno je samo čitati literaturu koja se tiče demonskih objava.
5. Nitko ne smije kasniti na sastanke u hramu. To se kažnjava bičevanjem.
6. Svi moraju znati da ih vražje ''oko'' stalno promatra, zato mu moraju služiti i svaki dan mu se moliti.''
Doreen se zaposlila u stripoteci u koju je često navraćao i voditelj sekte. ''Nakon inicijacije, začula sam demonski glas u sebi. To iskustvo su i drugi iskusili. Svi smo mogli osjetiti prisutnost zlog duha u hramu i čuti kako nam govori: Ja sam vaš gospodar, vi moja djeca. Činite zlo koje god poželite. Ne bojte se, ja ću vas štititi''.

''Za vrijeme seansi primila sam demonske moći, što uključuje ekstra senzorske sposobnosti, čitanje misli i drugo…Bila sam kraljica crne magije''. No, bilo je tu i straha pa je Doreen ponekad razmišljala da se ostavi vještičarstva i sotonizma.
Ali, bijeg od Lucifera nikad ne ide glatko. Knez tame ju je nekoliko puta pokušao ubiti samo da je zadrži za sebe. Jednog dana začula je glas: ''Jedini izlaz je putem ljubavi i spasenja Gospodina Isusa Krista''. To ju je duboko potreslo. Uslijedila je velika borba. Pomolila se Kristu za pomoć i izbavljenje iz kandži Zloga. U njenoj su glavi bjesomučno odjekivali svi oni brojni glasovi zla što su se u njoj namnožili za vrijeme boravka u sekti (laž, sumnja, ponos, pohota, vračarstvo, itd.). Ti glasovi su vikali, opsjedali je i mučili, pokušavajući sve da je odvrate s puta kojim je htjela pobjeći od svega. Tu, na putu izbavljenja, prvu pomoć joj je pružio Arthur Neil, baptistički pastor. On je hrabro pristupio molitvama egzorcizma i kroz više pokušaja i više tjedana, uspio istjerati čak 43 zloduha iz Doreen. I on svjedoči da je tijekom seansi Doreen, koja se u opasnoj sekti zvala kraljica Dijana, padala na pod vrišteći, siktajući i puzeći kao zmija. Jednom ga je nožem pokušala ubiti. ''Za vrijeme egzorcizma, ugledala sam Isusa, njegov lik u svjetlosti'' – svjedoči dalje Doreen. ''Lice mu je bilo nježno, srdačno, oči ispunjene dubokom ljubavi. Osjetila je njegovu ljubav, oproštenje''. Posljednje zlo s kojim se borila bila je heroinska ovisnost. Liječnici su predviđali da će Doreen živjeti još svega nekoliko mjeseci zbog oštećenja mozga, no posljednji nalazi pokazali su iznenađenje. Nije bilo nikakvih oštećenja na mozgu, što se uistinu može pripisati čudu. U veljači 1965. godine Doreen je započela novi život. Napustila je London i preselila se na selo kod obitelji Parker. Prihvatili su je kao svoju kćer bez ikakvih pitanja, premišljanja i pritiska poput pravih kršćana. Gospođu i gospodina Parker zvala je majkom i ocem, a i oni su nju jako zavoljeli. Isus je pobijedio u njezinom životu. Imala je još jednom ukazanje Uskrslog Krista kad joj je rekao: ''Ti si moja!'' To je bila potvrda da su se sve bure stišale. Selo u koje se povukla bilo je pravo mjesto mira, ozdravljenja, radosti i odmora. Podsjećalo je po mnogo čemu na Betaniju. Doreen je s milošću Božjom naučila prihvaćati svoje slabosti i neuspjehe, suočiti se s njima, dok bi prije bježala. Zahvaljivala je Kristu što je na križu krv svoju prolio i za sotoniste, bogohulnike, vračare, narkomane. Na kraju otkriva kako se udala za Davida i živjela sretno do kraja života. Njeno svjedočanstvo obišlo je cijeli svijet.

TAJNATri osobe – jedan Bog
Isusovim govorom o svojoj jednakosti s Ocem (Iv 10,30) i njegovim obećanjem Duha Svetoga koji će nastaviti njegovo djelo nije dovedena u pitanje židovska vjera u jednoga i jedinoga Boga (Pnz 4,39s), kako kršćanima predbacuju muslimani. Sin i Duh Sveti nisu dva nova božanstva koja bi konkurirala biblijskom Bogu Jahvi, već su to načini kako se Bog objavljuje u povijesti. U Novom zavjetu sva čast i slava pripada samo Bogu Ocu, ali ona mu se iskazuje po Kristu u Duhu Svetomu. Isus sam u svojoj velikosvećeničkoj molitvi gleda svoje poslanje kao proslavu Oca u svijetu (usp. Iv 17,1-4).Sv. Pavao, nakon što je iscrpao sve mogućnosti da objasni tajnu neprihvaćanja Isusa od strane Izraela, završava zanosnom pohvalom neistraživoj tajni Božjeg bića: ''O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! 'Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti?' Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek. Amen'' (Rim 11,33-36).Biblijska vjera u jednoga Boga nije nastala reduciranjem brojnih božanstava u poganskim religijama na jedno božanstvo, već tako što je Bog sam došao u susret čovjeku. Time je pokazao da on nije divinizirana prirodna sila već Stvoritelj koji stoji nasuprot svome stvorenju i da brojna od pogana štovana božanstva nisu nikakvi bogovi. Ljubeći svoje stvorenje i posebno čovjeka kao krunu svega stvorenog i šaljući svoga Sina da spasi čovjeka, Bog je objavio i bogatstvo svoga božanskog bića: ''Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni'' (Iv 3,16). Božja spasiteljska ljubav prema čovjeku samo je plod i posljedica ljubavi koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga. Zato se i misionarsko poslanje učenika događa ''u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'' (Mt 28,19). Sav kršćanski život uronjen je u tu veliku Tajnu.
dr.sc. fra Ivan Dugandžić, ofm''Živo vrelo'' 6/2003

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE
 
 1. Što je božanska objava?
 
Objavu čine događaji i riječi koji obilježavaju Božju nazočnost u povijesti.
 
2. Koja je svrha Objave? 
 
''Više puta i na više načina govoraše Bog ocima po prorocima. Konačno u ove dane progovori nama u Sinu'' (Hebrejima 1,1). Objava je BOŽJE PRIOPĆAVANJE ČOVJEKU, BOŽJE SEBEDARJE ČOVJEKU.  Dogmatska konstitucija Dei Verbum kaže: Bog je u svojoj mudrosti odlučio da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu imaju pristup k Ocu i tako postaju zajedničari božanske naravi.(2) Objava ima kristocentrični (vrhunac joj je u Kristu) i antropološki vid (navješćuje se i prenosi preko ljudi). Ona je nadnaravna činjenica. Počinje sa Abrahamom a završava sa Isusom i smrću posljednjeg apostola Ivana. Objava je riječ Božja upućena čovjeku.  Svrha objave je da Bog poziva ljude u zajedništvo sa sobom.  
 

3. Što je temelj Isusove objave o Bogu?  
 

Temelj Isusove objave o Bogu jest da je BOG LJUBAV a temelj cjelokupne božanske objave je da je Isus SIN BOŽJI. U Isusu se nalazi punina Božje objave. Isus je konačni, apsolutni spasitelj i obnovitelj. On je povijesna osoba a evanđelja su nastala između 65. i 95. g. Dakle, 30-ak godina nakon smrti Isusa na križu. 
 

4. Što je vrhunac Isusove objave?  
 

Isusova smrt i uskrsnuće predstavljaju vrhunac objave. Tu vidimo da se Bog dao za nas. On se tjelesno raskomadao u beskrajan broj djelića za naše spasenje u euharistiji. Smisao Isusove smrti je euharistija. Mi moramo primiti novo tijelo da bismo se tjelesno preobrazili po Kristu. (Iz 62;49;51;52). Tu Isus sebe ponižava (kenozis=lišen, pojam označava Isusovu lišenost božanskih prerogativa) kako bi dao život i objavio Oca. Upravo poniženje (kenoza) razlikuje Krista od ostalih ''bogova'', jer nijedan utemeljitelj religije nije iz ljubavi visio na križu. Niti je uskrsnuo, niti opraštao grijehe niti je imao moć davati život i pobjeđivati smrt. Augustin kaže: ''Smrću usmrćen Isus je usmrtio smrt!''  
 
5. Kada Isus objavljuje da je Bog?
 
U Ivanovu evanđelju Isus za sebe kaže: JA JESAM! Prije nego Abraham bijaše − ja jesam!  
 
 6. O čemu govori II. Vatikanski sabor?
 
Drugi Vatikanski Sabor (1962.-1965.) inzistira na dijalogu Crkve i svijeta. Dokumenti Sabora se dijele na KONSTITUCIJE(4), DEKRETE(9) I DEKLARACIJE (3).
 
7. Koja dogmatska konstitucija II. Vatikanskog sabora govori o Objavi? 
 
 O Objavi govori dogmatska konstitucija Dei Verbum (DV). Tu se kaže da je Bog u svojoj mudrosti odlučio da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Isusu Kristu, Riječi što je Tijelo postala, u Duhu Svetome imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. U bujici svoje ljubavi Bog započinje razgovor s ljudima kao prijateljima, druži se s njima i poziva ih u zajedništvo. To se ostvaruje riječima i djelima, počevši od Abrahama do obećanog nam Spasitelja. Na kraju, posla nam svoga Sina i reče: ''Tko vidi njega, vidi i Oca''. Kršćanski raspoređaj spasenja ili ekonomija spasenja završit će kad se Isus pojavi u slavi.  
Na Objavu treba odgovoriti ''poslušnošću vjere'' kojom čovjek čitavog sebe slobodno izručuje Bogu na potpuno i odano služenje uma i volje. Da uzvjerujemo treba nam milost. Bog je htio sebe priopćiti da bismo imali udjela u božanskim dobrima koja premašuju ljudski razum.   
 

 9. Kako se prenosila božanska objava?  
 

Bog je uredio da ono što je objavio ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima. Stoga je Isus dao nalog apostolima da propovijedaju svima svekolike i spasonosne istinu i red života, uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova. Sveta predaja koja potječe od apostola pomogla je Crkvi da dođe do kanona Svetih knjiga, tako da su Sveta predaja i Sveto pismo međusobno usko povezani i združeni. Sveta predaja i Sveto pismo čine sveti poklad riječi Božje povjerene Crkvi. Tumačenje riječi Božje povjereno je crkvenom učiteljstvu.   
 

 10. Da li je Sveto pismo nadahnuto Duhom Svetim?  
 

Crkva drži sve knjige Starog i Novog zavjeta nadahnutima Duhom Svetim te imaju Boga za auktora koji je pri sastavljanju svetih knjiga izabrao ljude (hagiografe), koje je u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio. ''Svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje, odgajanje u pravednosti da čovjek bude savršen, za svako djelo opremljen'' (2 Tim 3,16-17).   
 
11. O čemu govore knjige Starog zavjeta?   
 

Knjige Starog zavjeta govore o ekonomiji spasenja koja počinje savezima sa Abrahamom, Mojsijem i pukom izraelskim. Starozavjetni raspoređaj spasenja bio je usmjeren pripravi i dolasku sveopćeg otkupitelja i mesijanskog Kraljevstva. Bog je tako rasporedio događaje da je Novi zavjet sakriven u Starom, a u Novom stari otkriven. Knjige SZ dobivaju i pokazuju svoje puno značenje u NZ.   
 

12. O čemu govore knjige Novog zavjeta?  
 

Knjige Novog zavjeta otkrivaju puninu vremena i Božje objave. Riječ Božja je spasiteljska sila Božja svakome koji uzvjeruje. Kad je došla punina vremena Riječ koja tijelo postade i − puna milosti i istine − nastani se u nama (usp. Iv 1,14).  Krist je uspostavio svoje kraljevstvo na zemlji, djelima i riječima otkrio Oca i samog sebe, djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem, slavnim uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga. Četiri evanđelja imaju apostolsko podrijetlo: to je crkva posvuda i uvijek držala. Novozavjetni kanon osim četiri Evanđelja sadrži poslanice sv. Pavla i druge apostolske spise napisane po nadahnuću Duha Svetoga.   
 

13. Koje je najstarije evanđelje?  
 

Najstarije je Markovo evanđelje. On je bio Petrov učenik koji piše za kršćane iz poganstva. On govori o SINU BOŽJEM. Evanđelja po Luki, Mateju i Marku nazivamo sinoptičkim evanđeljima zbog velike sličnosti među njima. Evanđelja su i Božja i ljudska riječ istovremeno. Pisali su ih ljudi nadahnuti Duhom. Sinoptički spisi imaju jako puno zajedničkog. Govore o Isusovu djelovanju, tj. o objaviteljskoj aktivnosti koja se događa preko navješćivanja, propovijedanja i naučavanja.   
 

14. Kad Isus ustanovljuje Zakon ljubavi?   
 

U propovjedi na gori (Mt 5,1-7) Isus daje novi Zakon – Zakon ljubavi.  
 

15. Kakvu ulogu imaju knjige Svetog pisma u životu katoličke Crkve? 
 
 
 
 
 
 
 
Crkva časti Pisma kao i Gospodinovo Tijelo. Ona je uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnog života. Crkva se materinskom zauzetošću brine da se prirede prikladni i ispravni prijevodi na različite jezike, prvenstveno iz izvornih tekstova Svetih knjiga. ''Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista''.  
16. Koja je razlika između vjere i religije?
 

Vjera je prihvaćanje Objave. Religija je potreba čovjeka za nečim što je iznad njega. Razlikujemo naravne i objavljene religije.Elementi svake religije podrazumijevaju:
 
 
- skup istina u koje treba vjerovati - skup dužnosti koje treba izvršavati- skup obreda, rituala koje treba izvršavati
Nekoliko definicija religije.
 
Religija je krjepost koja iskazuje Bogu štovanje koje On zaslužuje. (Sv. Toma Akvinski)Religija je po svojoj naravi odnos Boga i čovjeka, čovjekova težnja prema božanstvu.Religija je povezanost ljudskog bića s nekom stvarnosti koja njemu samom nije identična, ali ga pokreće. Temeljna intencija svake religije jest iskazivanje štovanja bogu.Religija je ono što Bog traži od čovjeka – pozitivan odgovor.Religija je kultura svetoga, odgovor na Božju manifestaciju. 
17. Što je kršćanstvo?
 
Kršćanstvo je DOGAĐAJ (iskustvo), a ne ideologija. Ideologija je sustav mišljenja koji određuje ponašanje i stavove ljudi s obzirom na ciljeve koji se očekuju.
 
 

18. Tko je Bog?
 

Bog je najveće dobro na čijem dobru participiraju sva stvorena bića. On je posljednji neutemeljeni temelj svekolike stvarnosti koji sve pokreće i sve nosi. (Sv. Toma Akvinski)
 

19. Koje vremensko razdoblje obuhvaća Biblija?  
 

Povijest opisana u Bibliji trajala je 20-ak stoljeća: od Abrahama do smrti posljednjeg apostola. Najstariji zapisi u Bibliji sežu u vrijeme cara Salomona (10 st. pr. K.) što znači da je prošlo gotovo 1000 godina od prve objave do prvog zapisa. U Starom zavjetu  očituje se temelj saveza: ''Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Ti si moj narod!''
 
1. Abraham – prva etapa- doba patrijarha (Abraham, Izak, Jakov, Ezal, Josip): Bog poziva Abrahama da izađe iz Ura Kaldejskog i krene u drugu zemlju. Obećaje mu potomstvo i propast Sodome i Gomore. Govori mu ''ja ću uvijek biti uz tebe''. Abraham je otac vjere.
 
 2. gorući grm i Mojsije (Izl 3, 1-13)
 
 
3. JHWH – sveti tetragram – ''Ja sam onaj koji jesam''
 
 
4. Bog se slobodno objavljuje, ali ostaje Bog skriveni (Deus absconditus) – transcendentni i imanentni
 
5. DEKALOG (Izl 20,1-24)
 
 
6. Izlazak iz Egipta i značanje Pashe
 
 
7. profetizam-proroci: 12 malih (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija) i 4 velika (Izaija, Jeremija, Ezekiel, Danijel). Kod proroka su prisutne velike teme:          - Jahve kao osloboditelj         - Jahve kao otac, skrbnik         - Jahve kao pastir         - Jahve kao kralj         - Jahve kao suprug
 
8. Objava u povijesnim i mudrosnim knjigama (Job, Izr, Prop, Pj, Mudr, Sir) govori kako Bog kažnjava za zlo kraljeve i daje pouke da treba činiti dobro a izbjegavati zlo.  
 

20. Koliko knjiga obuhvaća biblijski kanon?
 

Biblijski kanon obuhvaća 46 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta.
 

21. Što je vjera?  
 

Vjera je pozitivan odgovor na božansku objavu, a nevjera je grijeh. Etimološki gledano, vjerovati dolazi od latinskog glagola ''credere'' što znači DATI SRCE, DATI SEBE, IMATI DUBOKO POVJERENJE U NEKOGA. Svjedočenje vjere je ''martyria''. Vjera ima tri dimenzije:- Credere Deum esse – vjerujem da Bog postoji- Credere Deo – vjerujem Bogu, prihvaćam njegovu objavu- Credere in Deum – vjerujem u Boga da će mi pomo
 

Vjera je egzistencijalna gesta, čin. Sav se život oblikuje po onom čemu se vjeruje. Vjera je osobni susret čovjeka i Boga. Vjera je rizik, ona je radikalni čin povjerenja koji obuhvaća cijelu osobu. Vjera u Boga pretpostavlja i vjeru u Crkvu. Najljepša priča o vjeri nalazi se u priči o Abrahamu i Izaku (Post 22,1-19). Vjera je osobni čin. Vjeru ima onaj koji svoj život temelji na Bogu.
 
 
22. Da li se vjera protivi razumu? 
 
Vjera nudi razloge a ne dokaze. Dokaze se tražilo u 18 st. kada dolazi do razvoja empirijskih znanosti. 1998. papa Ivan Pavao II. je objavio encikliku FIDES ET RATIO gdje piše da vjera ne umrtvljuje razum nego mu nudi nove mogućnosti da dođe do izražaja. Dakle, vjera se ne protivi razumu. ''Fides querens intelectum!'' – vjera traži razumijevanje (Sv. Anzelmo).
 
23. Što je dogma? 
 
 
DOGMA je temeljni sadržaj vjere, definicija vjere. Posljednja dogma je iz 1950. kada je papa Pio XII. proglasio uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo sadržajem vjere.
 
 

24. Što je kerigma?
 
 
KERIGMA je navještaj Božje riječi, apostolsko propovijedanje evanđelja. To je navještaj da je Isus Mesija.
 
Kako se trebamo odnositi prema božanskoj objavi?