OSLOBOĐENJE OD PAKLA DROGE

Ovo je priča o Željku Lemi, mladiću koji je na ruševinama svojega života podignuo novi hram. Ovo je posebna životna priča koja govori o padu i usponu, vjeri i ljubavi…
Željko, reci nam kako si postao ovisnik?    Razlog zbog čega netko postane ovisnik je u traženju mira izvan sebe. Taj nutarnji nemir počinje u pubertetskoj krizi, kada idemo s ekipom na utakmice i tulume. Tada počnemo varati roditelje i sami sebe da tu nema ništa loše. Tako zapravo toneš sve dublje i dublje. U tim ranim adolescentnim godinama osjećao sam bunt protiv svega oko sebe. Bio sam nemiran, htio sam mijenjati svijet, ali na jedan krivi način, provokacijama i neredima. Prije rata, u vrijeme kad se nije smjelo, ja i moja ekipa smo namjerno pjevali hrvatske pjesme na utakmicama izazivajući nerede. U takvoj fazi misliš da si ti ispravan a da s drugima nešto nije u redu. Drugi su ti koji se trebaju promijeniti, a ne ti. Naravno da je to bilo pogrešno i zapravo frustrirajuće. Prijatelji su me razočarali. Ostao sam sam sa svojim bolom. Shvatio sam da sam u životu imao lažne idole i da svi ljudi stavljaju na sebe neke maske varajući jedni druge. Nema smisla glumiti, svi smo isti ispod kože. Treba biti ono što jesi. Kakav si ti, takvi su i tvoji prijatelji. Nije stvar u društvu. Pogrešno je kad netko kaže da su mu bili krivi prijatelji ili roditelji. Narkoman možeš postati u siromašnoj i bogatoj kući.
Kada si ušao u zajednicu Cenakolo? Da li ti je bilo teško tamo otići i kakvo je to bilo životno iskustvo za tebe?   U zajednicu Cenakolo sam ušao 1994. g. u Međugorju. Jedna me mamina prijateljica dugo pozivala u zajednicu Cenakolo i ja sam otišao samo da mi ona ne dosađuje, jer je zbilja bila uporna. Kasnije sam shvatio da je to bio najvažniji korak za moju sreću koju sam tražio u pogrešnim stvarima oko sebe. U početku je svakome teško prihvatiti zajednicu. Svi su ljudi kao Pinocchio; lažemo i odbijamo svog ''anđela čuvara'', šaljući ga svugdje i gdje mu nije mjesto, samo da te ostavi na miru. Zahvalan sam Bogu što sam upoznao časnu sestru Elviru. Snaga vjere kod sestre Elvire je bila zadivljujuća, posebno nama narkomanima koji smo navikli sve u životu imati i ne ovisiti o Providnosti. Kao mladi momci sa 20-ak godina došli smo tu u Međugorje kako bismo opet išli u školu, ali ovaj put ne u srednju nego u školu života koja se ne uči u učionici. Došli smo tu da učimo cijeniti stvari, oslanjati se na Providnost, osloboditi se buntovništva i tjeskobe. Tek u takvoj školi shvatiš da nije problem u drugima nego u tebi. Svi problemi nastaju u otuđenosti od Boga. Sestra Elvira je rekla da smo mi bili njeni učitelji i to je točno. Toliko puta smo je znali prevariti da nam je nešto drugo potrebno u životu a ne droga, ali smo je zapravo lagali kao što to čine svi ovisnici.
Što ti je bilo najteže prihvatiti u zajednici?   Teško mi je bilo kao gradskom mangupu probuditi se u 5h ujutro, pomusti krave, čistiti štalu i smrdjeti na životinje. Teško je bilo poniziti se i prihvatiti rad u štali i kuhinji. Nikad nisam o takvom poslu maštao. Ali poslije, kad vidiš da i na taj način činiš dobro djelo i da braća imaju što jesti, zbilja ti postane drago, unatoč brojnim opaskama koje dobiješ u početku svog kulinarskog (ne)umijeća. Na tim vlastitim greškama sam sebe izgrađivao, kao i svi. Tako nas uči škola života. Prije sam sve radio iz koristi, a ovdje u zajednici radiš različite poslove sve dok se ne otkrije što ti najbolje leži. Nama muškarcima je bilo teško prihvatiti fizički rad. Zavidjeli smo curama na tome, a poslije smo shvatili da nas fizički rad više opušta i smiruje nego neki drugi posao. Zato smo zahvaljivali Bogu na fizičkom radu.
Kako si susreo Isusa?   Odgojen sam tradicionalno, ali nisam imao živu vjeru. Susret s Isusom sam ostvario preko svog ''anđela čuvara'', sestre Elvire. Isus me naučio da se čovjekova sreća nalazi u poniznosti! Nebeska plaća ti je točno onolika koliko dobra činiš ljudima oko sebe. Kad tako živiš i ti postaješ ''anđeo čuvar'' nekom brodolomcu. Da nije bilo droge, ne bi upoznao Isusa. Kad živiš bez Boga, jedan ti grijeh opravdava drugi. Obraćenje je proces koji traje cijeli život. To je domaći rad koji nam Isus svaki dan zadaje i za koji nas nagrađuje.
Imaš li napasti da se vratiš na stari put i kako se boriš?   Sam sebi je čovjek najveći protivnik. U zajednici sam naučio da nije dobro imati slobodnog vremena, jer ga mi gotovo uvijek zloupotrijebimo u ljenčarenju ili nekom poroku. Mi uvijek za sebe ukrademo slobodno vrijeme više nego nam je stvarno potrebno. Slobodno vrijeme postoji da činimo dobro drugima, a ne da se izležavamo. Ako svoje slobodno vrijeme iskoristiš da počistiš smeće oko sebe, već si učinio dobro djelo, jer ako ga sami ne očistimo, neće ga nitko umjesto nas pomesti.
Od 1991. –1992. g. sudjelovao si u Domovinskom ratu. Da li si imao probleme u vojsci s obzirom da si tada još uvijek bio ovisnik o teškim drogama?  U Domovinskom ratu sam se borio u Mokošici i Popovom polju iznad Trebinja. Sudjelovao sam u protuzračnoj brigadi, a kasnije u HOS-u. U tom razdoblju sam jednom doživio neugodnost kada me zapovjednik htio vratiti kući zbog ovisnosti, ali su svi vojnici u brigadi za mene potpisali peticiju. Bio sam dobar vojnik i u rat sam krenuo samo iz jednog motiva – obraniti zemlju od agresora. Ta mi je želja bila jača od droge. Razmišljao sam da mi je bolje umrijeti za domovinu nego završiti nafiksan u nekom splitskom WC-u. Zaista nisam ušao u domovinski rat iz materijalnih interesa, pa ni danas nemam nikakve koristi od toga.
Koliko je teško bivšim ovisnicima kasnije naći posao i da li si zbog svoje ''prošlosti'' doživljavao diskriminaciju pri pronalasku zaposlenja?    Da, teško je. Ljudi ti ne vjeruju, imaju predrasude. Ali, zato idem s vjerom. Glupo je osuđivati ljude zbog ''prošlosti'' kad svi imamo neku svoju ''prošlost''. Često puta kažem; ''Da sam bio stvarno pokvaren, ne bi se drogirao. Radio bi nešto drugo''. Nisam nikad bio ratni profiter niti sam išta donio sa terena. Ni najobičniju konzervu, a neki su znamo dobro znali iskoristiti sve povlastice i mogućnosti da nešto za sebe priskrbe. Unatoč padovima u životu, ni u najtežim kušnjama Gospodin nije dozvolio da ugušim savjest.
Što misliš danas o pravoj životnoj sreći, gdje i kako je čovjek može naći?   Da, spoznao sam da je sreća u tome da mislimo na druge i iziđemo iz sebičnosti. Narkoman nije ništa drugo nego sebičan čovjek. Prije bi se smijao onima koji su tako govorili, smatrao bi ih budalama. No, dok sam ih smatrao ludima, ja sam a ne oni ostajao u suzama.
Prudencija.hr