Silvana Dragun
SLOBODA NA KUŠNJI
(Kršćanska sadašnjost, 2009.)
 
Današnji čovjek pati od brojnih civilizacijskih strahova i neuroza koje ga sprječavaju da odgovori izazovu slobode. Nedostaje mu Abrahamova vjera. Današnji čovjek se stalno pita što je Božja volja i koji je moj put? Sve ga zbunjuje što se događa oko njega, svega se boji. Pun je unutarnjih konflikata koji ga razdiru. S jedne strane pati od nedostatka samopouzdanja i vjere, a s druge strane je priglio ideologiju narcizma i subjektivističkog racionalizma. Današnji čovjek se lomi između želja i mogućnosti, morala i prakse. Pobrkani su mu jezici. Govori kad treba šutjeti, a šuti kad treba govoriti. Uvijek se nekako nađemo na krivom mjestu, u krivo vrijeme i pitamo se zašto Bog šuti. Rečeno je ''Kucajte i otvorit će vam se!''. Mnogi kucaju i mnogima Bog otvara vrata svoje milosti, ali ima dosta onih koji uopće ne vjeruju da su se vrata otvorila. Ne žele ići naprijed, nego posrću i bježe. Čovjek 21. stoljeća izaći će iz krize samo ako se vrati prirodi i pravim vrijednostima. Kultura askeze je odgovor na potrošačku ideologiju i robovanje egu i tijelu. Danas je vrijeme odluke i vrijeme mog obraćenja. Danas želim imati nove oči, novo srce. 
 

Zli duhovi prema sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa
Autor: Fr Antonio Moreno OP/Prijevod Fr. Mihael Mario Tolj OP
Ivan od Križa i Terezija Avilska, iako koriste tradicionalnu, klasičnu terminologiju za svoja iskustva demonskoga, ipak nude suvremenim čitateljima vrijedne uvide o zlim duhovima.
Rodom španjolac, otac Moreno OP, je profesor filozofije, psihologije i duhovnosti na Teološkom fakultetu Sveučilita u Berkeleyu. Autor je knjige o C. G. Jungu naslovljene Jung, bogovi i moderni čovjek te brojnih članaka u SAD-u, Španjolskoj, Italiji i Kanadi.
U ovim vremenima nije popularno pisati o zlim duhovima. Kako s. Lucien-Mary od sv. Josipa kaže, "remek djelo ovog gospodara opsjena bez sumnje jest to da se predstavi kao da ne egzistira u svijetu gdje tako lako pridobija duše da idu putem kojim on hoće, bez potrebe da se pokazuje – jer ima veliki interes da to ne čini" (95). Njezino opažanje je slično Baudelaireovom dobro poznatom citatu o učinku najdomišaljtijeg đavolskog lukavstva: uvjeravati nas da on ne postoji.

KAKO PRIHVATITI SEBE?
 P. Hans Schaller
 Ljubav prema bližnjemu kao kraljevski put u ljubav prema sebi
Ljubav prema bližnjemu nije tek dodatak, zapravo nije ni posljedica ljubavi prema sebi, nego je izvorno s njom povezana. To se mora pojasniti. Počnimo s primjerom. Ono što je ispričao jedan student, potiče nas na razmišljanje o ovoj temi. Na njegovo veliko iznenađenje njemu, koji se nije držao osobito vedrim i radosnim, pojavio se na usnama poklik aleluja pri povratku kući iz bolnice u kojoj je kao volonter prevozio bolesnike s odjela na odjel. Ovo služenje bolesnicima koje od njega nitko nije tražio niti mu je bilo plaćeno probudilo je u njemu hvalu koju uopće nije očekivao. Ili: žena koja je čitala knjigu slijepoj osobi kaže kako je zapravo ona ta koja je obdarena.  Što pojašnjavaju ovi primjeri za naše pitanje? Očito, sami sebi činimo nešto dobro kad jednostavno možemo biti ovdje za druge. Kad besplatno dajemo, ne računajući na vlastitu korist ili plaću, kad nam uspije preskočiti vlastitu sjenu, tada nam naš život postaje draži. Očito činimo najbolje što možemo kad činimo na ovaj način. Ljubav prema bližnjemu je zapravo kraljevski put po kojem dolazimo k sebi. Ondje gdje, kako preporučuje Pavao, više cijenimo dobro drugoga nego vlastito, dospijevamo do točke u kojoj postajemo radosni zbog vlastitog života. Ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu dakle nisu dva različita područja, nego su najuže međusobno povezana, slično dvjema spojenim posudama. Dodamo li u jednu, u istoj se mjeri podiže razina i u drugoj. Ove dvije ljubavi čine nedjeljivo jedinstvo, međusobno se pojačavaju; ne može ih se razdvojiti ili vremenski staviti jednu iza druge otprilike prema motu: tko dobro brine o sebi, brinut će se dobro i o drugome; vlastito dobro na prvom mjestu, a zatim ono što može koristiti drugome. Najprije zdrava, odgovorna mjera samozbrinjavanja, a zatim, kasnije, kad osiguramo vlastite interese, također dobro drugoga.

Je li kršćanstvo u Europi potrebno spašavati?
Tekst: Gudrun Kugler

Europljani danas prema kršćanstvu uglavnom gaje osjećaje koji se kreću negdje između nerazumijevanja i neprijateljstva. Takvi se osjećaji, naime, kriju iza mudrih riječi i uljudnih osmijeha te ih nije uvijek lako prepoznati. O čemu je riječ? Je li možda posrijedi kakva odbojnost? Smeta li ljude već i sama prisutnost kršćanstva? Predstavlja li ono možda trajni podsjetnik na nešto o čemu ne žele slušati? Zbog čega su znakovi kršćanstva toliko nepodnošljivi kod nekih ljudi da odmah pomišljaju na proganjanje, pa ako treba i zakonskim putem? Zbog čega se o toj najvećoj organizaciji koja je duboko ukorijenjena u Europi – ukoliko mi čitatelj velikodušno dopusti poslužiti se tim nazivom za kršćanstvo – tako malo čuje u javnosti?
 

P. Raniero Cantalamessa
DVA LICA LJUBAVI: EROS I AGAPE

1.   Dva lica ljubavi
 Ovim korizmenim propovijedima želim nastaviti razmišljanja koja sam započeo u adventu  i dati mali prilog reevangelizaciji Zapada što se čini važnom zadaćom Crkve ovoga trenutka, a posebno svetog oca Benedikta XVI.
            Postoji područje na kojemu se sekularizacija vrlo opasno i prošireno razmahala, a to je područje ljubavi.  Sekularizacija ljubavi znači udaljiti Boga iz ljudske ljubavi, u svim njezinim oblicima. I tako ta ljubav  treba postati nešto čisto „svjetsko" gdje je Bog sasvim suvišan i čak postaje zaprekom.
            Tema ljubavi nije važna samo za evangelizaciju kad se radi o odnosu sa svijetom, nego je vrlo važna i za nutarnji život Crkve, za posvećenje njezinih članova.  To je perspektiva iz koje ovu stvarnost promatra enciklika pape Benedikta XVI. „Deus Caritas est". Ovo želimo i mi uzeti u naša razmišljanja.