Arški župnik Sv. Ivan Marija Vianney 
Priredio: Francisko Pavljuk
Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Tajno se ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju.
Pobožni i učeni svećenik Balley, koji je bio pred revolucionarima pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je Ivana uzeo k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan povjerava svojoj majci, odmah je rekao zašto želi postati svećenik: "Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša." Majka mu je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje.  Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Sretnom mladom svećeniku sreća se nasmiješila jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine imenovan je župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti".

Župnik Ivan Vianney vidjevši u kakvom je vjerskom stanju župa, vjerojatno se sjetio Isusove tvrdnje da ima slučajeva kada se Sotonu može savladati i otjerati samo postom i molitvom. I Arški župnik hranio se jedino krumpirom koji bi skuhao odjednom za cijeli tjedan. Teško se trapio i drugom pokorom. A noću je satima molio prod Oltarskim sakramentom. Propovijedi su mu bile vrlo glasne i oštre. Na pučkim misijama u susjednim župama pomagao je kao ispovjednik. Mnoštvo svijeta počelo je dolaziti baš k njemu na Ispovijed. Sve je više ljudi iz cijele okolice dolazilo u Ars da se ispovjede kod svetog župnika. Blo je tu i klerika i visoko školovanih ljudi. Kasno u noć provodio bi u ispovjedaonici. Čitao je ljudska srca i savjesti, otkrivao pokornicima prošlost i proricao budućnost. No, taj silan Ivanov uspjeh izazvao je zle ljude i đavla. Đavao mu je noću bukom i štropotom kvario san. Zli ljudi blatili su ga najodvratnijim lažima, a najviše su ga boljele zavisti i neopravdane kritike koje su dolazile od strane klera, i ne samo nižeg klera. Upadao je radi svega toga i u krize - čak je odlučio i pokušao napustiti Ars. Veliko ohrabrenje i utjeha davala mu je "Kuća providnosti", koju je osnovao za siromašne i nezbrinute djevojčice. U tom su se domu dogodila i prva čudesa.
Jednom se dogodilo čudo umnažanja brašna za kruh kad župnik nije imao dovoljno novca da prehrani sve veći broj djevojčica.
Glas o svetosti župnika Vianneya nadaleko se pronio. Župa se duhovno preporodila, a mjesto Ars postalo je hodočasničko stjecište. Pokornički način života, naporno pastoralno djelovanje, mnoge nepravde koje su mu učinjene - sve je to iscrpilo sveca i nakon 42 godine župničke službe u Arsu u 73-oj godini života, umro je 4. kolovoza 1859. godine. Po zagovoru župnika Ivana Marije Vianneya događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1905. svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine.Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu: "Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški". Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.
 Odabrane misli Arškog župnika 
I ako bi netko bio svet i mogao učiniti čuda, ali mu nedostajala ljubav, on neće doći u nebo.
Nema ništa smješnijeg i glupljeg, nego uvijek samo pričati o tome što čovjek ima i što sve može.
Svi sveci nisu dobro započeli, ali su svi dobro završili. Ništa ne vrijeđa Boga tako puno, nego kada čovjek sumnja u Njegovo milosrđe.
Bog nije onaj koji nas osuđuje, nego se mi sami osuđujemo svojim grijesima. Prokleti se ne tuže na Boga, oni se tuže sami na sebe.
Nakon što nam je Isus Krist sve ostalo darovao, što nam je mogao dati, želio nas je učiniti nasljednicima dragocjenosti, što postoji, i to je njegova sveta Majka.
Vidite, djeco moja, mi moramo zapamtiti da imamo dušu koju moramo spasiti i vječnost koja nas čeka. Svijet, njezini bogataši, udobnosti i časti će proći; nebo i pakao nikad neće proći. Zato budite budni!
Sva dobra djela zajedno ne ostvaruju vrijednost jedne jedine misne žrtve, jer djela su od čovjeka; misa je pak Božje djelo.
Naše pogreške su kao zrno pijeska kraj planine Božjega milosrđa.
Zapovijedi su uputstva koja nam Bog daje, kako se ne bi izgubili na putu prema nebu. One su kao putokazi na raskrižjima.
Zapamtite, djeco moja, blago jednog kršćanina ne leži na zemlji, ono je u nebu. Prema tame moramo svi upraviti svoje misli tamo gdje je pravo naše blago.
Nijedan čas nije dragocjeniji i uspješniji da nam ishodi milost obraćenja, nego je čas pretvorbe kod sv. Mise. O, kad bi roditelji, očevi i majke, znali ovaj dragocjeni čas na pravi način iskoristiti, tada njihova djeca ne bi bila tako neposlušna, tako daleko od puta koji vodi u nebo. O bijedni ljudi, koji tako beskrajno blago imaju pred sobom, a ipak se ne koriste njime!
No vi ćete mi reći: "Ako smo siromašni i ništa nemamo, to nam i kod sv. Mise nitko ništa ne da." – Ludi govor! Ta što hoćete da vam Bog dade, ako vi računate samo sa svojim radom, a nikako na s Njim? Ako nemate vremena, ni da svoju jutarnju i večernju molitvu obavite, a kamoli da sv. Misu slušate? O vi bijedni slijepci, vi ne poznate sredstava božanske Providnosti koja onima na raspolaganju stoji koji se u Boga uzdaju. Hoćete li jedan primjer za to, koji udara u oči? Stoji evo pred vama. To je vaš duhovni pastir i sve ono što je on u Arsu već stvorio.
Kako slijep je čovjek koji se toliko kinji da bude vječno osuđen i vrlo nesretan, već i na ovom svijetu! Kad biste imali milost i ozbiljno mislili na  svoj spas, prisustvovali biste sv. Misi kad god možete. Tad bi vam bilo jasno sve ovo što vam kažem.
O, kad bi nam dragi Bog ipak jedanput dao milost da pravo razumijemo što je sv. Misa; kolika li dobra na kojima sada oskudijevamo, imamo na raspolaganju! Od kolikih bi opasnosti bili očuvani! Mnoge je često i pobožno slušanje sv. Mise sačuvalo od svakovrsnih nesretnih slučajeva, teških udaraca sudbine i smrti!
Kad bismo znali što je sveta Misa, od radosti bismo umrli. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća smjeti prikazati svetu Misu. To ćemo pravo razumijeti tek u Nebu.
Tri su razloga, koji nas moraju poticati, da pristupamo k stolu Gospodnjemu:
1. Jer nam Isus Krist to nalaže, ako hoćemo da postignemo život vječni.
2. Jer nam je to u velikoj mjeri potrebno da se ojačamo protiv napadaja đavola.
3. Da se svijeta odrečemo i posve se uz Boga prislonimo.
Moja djeco, osobito su sretni oni koji su u smrtnoj uri sa svojim Spasiteljem po sv. Pričesti sjedine. Kad ih onda odmah poslije smrti Bog Otac posebnom sudu sudi, tada vidi On u njima još Tijelo Svoga Sina, ne može ih zauvijek osuditi. Ne, ne! Vidite, braćo moja, koju korist pruža primanje zadnjih sakramenata.
Kad primate Spasitelja, morate kod toga uvijek imati neku stanovitu nakanu, i kad se upravo spremate da Gospodnje sv. Tijelo u sebe primite, govorite ovako:
"O dobrostivi nebeski Oče, ja Ti prikazujem sada Tvoga dragoga Sin, onako, kako su Ga, skinuta sa križa, primili, Njegovoj Presvetoj Majci u ruke položili i kako Ga je Ona za nas kao žrtvu prinijela. Ja Ti žrtvujem Njegovo Presveto Tijelo i Njegovu predragocjenu Krv i vapim k Tebi kroz usta Njegove Presvete Majke, oprosti mi moje grijehe da Ga dostojno primim i ovu ili onu milost zadobijem: vjeru, ljubav, poniznost …"
Onaj, koji se dostojno pričešćuje, gubi se u Bogu, kao kaplja vode u oceanu. Kako bi bilo lijepo kad bismo na to mislili: izgubiti se u bezdanu ljubavi za cijelu vječnost.
Trudi se, koliko možeš da uhvatiš malo zemaljske sreće koju nećeš puno postići. S koje god strane promatraš, što činiš za svijet, sve to pada teže na tvoja leđa, nego ono, što činiš, da se Bogu svidiš i svoju dušu spasiš… Kad bi za Boga činio, što činiš za svijet, ti bi bio svetac.
Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji. Svećeništvo je ljubav Isusova srca.
Bez sakramenta svetog svećeničkog reda ne bismo među sobom mogli imati božanskog Spasitelja. Jer tko je onaj koji ga s neba privlači i pod prilikama kruha mu daje stan u svetohraništu? – Svećenik. Tko je onaj, koji je vašu dušu kod ulaza u ovaj zemaljski život primio i u kupki sv. krsta od istočnog grijeha očistio i s posvetnom milošću ukrasio? – Svećenik.