Gianna Jessen
PREŽIVJELA SAM TIHI HOLOKAUST
Ako biste statistički išli uspoređivati genocid i godišnje žrtve pobačaja u nekoj državi, većina bi vas čudno pogledala odmahujući rukom kao da u najmanju ruku uspoređujete terorizam i zaprašivanje komaraca. Koliko su ljudi osviješteni i kako stvari idu, ne bi bilo čudno da se odmah sad ne sjete neke udruge za zaštitu prirode problema koje komarci imaju u svijetu, te se iznenada formiraju borbeni redovi za obranu prava komaraca da lete kud ih je volja. U prividnoj demokraciji koja se toliko poziva na humanost, toleranciju, poštivanje ljudskih prava, reda i zakona, nitko za milijune abortusa neće odgovarati sudu za ljudska prava. U lažnoj demokraciji sve funkcionira prema načelu ''tražili ste, gledajte''. Kad bi zakone kojim slučajem pisali nijemi, hromi, bolesni, goli i bosi, svijet bi drukčije izgledao. Ali, zakone donose grlatiji, bogatiji, korumpiraniji, gramzljiviji. Siromašne i slabe se ništa ne pita nego im se predlaže kultura smrti kao jedino rješenje za opstanak. No, što će biti kad jednog dana sve ispliva na površinu, kad svi budu sve znali i kad se nitko ne bude mogao lažno braniti i pravdati? Istina se ne može sakriti, niti ugušiti u krvi.
Govor Gianne Jessen u zgradi parlamenta u Melbourneu (8.rujna 2008.)
''...Moja biološka majka imala je 17 godina kad me je začela, baš kao i moj biološki otac. Nakon sedam i pol mjeseci trudnoće moja majka je otišla u kliniku Planned parenthood, gdje su joj preporučili abortus solnom otopinom, koja se inače koristi u slučajevima kasnijih stadija trudnoće. Solna otopina spaljuje dijete u kratkom roku. No, u mom slučaju, dogodilo se nešto nevjerojatno. Nisam se rodila mrtva, nego živa, 6. travnja 1977. godine, u Los Angelesu. Izvršitelj abortusa nije imao priliku provjeriti još jednom da li sam živa kako bi me usmrtio. Znam da sam sada u zgradi Vlade, i vašu zemlju volim kao svoju. Ali, znam da u vremenu u kojem živimo i na ovom mjestu gdje se nalazimo nije prihvatljivo spominjati Isusa Krista, jer spomen na Krista ljudima u parlamentu stvara neugodu. No, ni ja nisam preživjela kako bi se svi osjećali ugodno tim događajem. Preživjela sam kako bi neke stvari promijenila. I uživam u tome. Trebala sam biti slijepa, a nisam. Trebala sam biti mrtva, a nisam. Znate li što je fantastično? Fantastično je to što je izvršitelj abortusa potpisao moj rodni list. Ja znam tko je on. I za sve skeptike koji slušaju, neka znaju da u mom zdravstvenom kartonu piše: ''rođena tijekom abortusa solnom otopinom''. Ha! Nisu pobijedili!
Raspitivala sam se malo o tom liječniku. Njegova klinika dio je najvećeg lanca američkih klinika i zarađuje više od 70 milijuna dolara godišnje. Zamislite što je taj gospodin izjavio jednom prilikom: ''Pobacio sam (kako to strašno zvuči) više od milijun djece, i to smatram svojom strašću.'' Ovo vam govorim, dame i gospodo, jer se nalazimo u nevjerojatnoj bitci, vjerovali vi ili ne! To je bitka između života i smrti. Pitam vas na čijoj ste strani?
Što se kasnije dogodilo? Medicinska sestra je pozvala vozilo hitne pomoći i ona su me prebacila u bolnicu. I to je čudo, jer je običaj u mojoj zemlji bio sve do 2002. godine da se dijete koje preživi abortus mora dokrajčiti bilo davljenjem, gušenjem ili na neki drugi način. Predsjednik Bush je 2002. godine ozakonio Akt o zaštiti živorođenih beba, kako bi spriječio taj običaj.
Vidite li i sami koliko je sve to ozbiljno? Neki će me sada zamrziti. I Krist je bio omražen. Koje li parodije biti omražen zbog svjedočenja i obrane života od začeća do prirodne smrti! Tim ljudima koji me mrze kažem: 'Niste me uhvatili! Tihi holokaust me nije pobijedio!' Moja misija, dame i gospodo, jest širenje humanosti u polemici oko koje se lome koplja i koju bi svi najradije pospremili u neku ladicu. Umrtvili smo osjećaje i postali hladni. Zar je to ono što želimo? Pitam vas, koliko ste spremni riskirati da bi govorili istinu ako ćete zbog toga biti omraženi?
Nakon što sam preživjela pobačaj, smjestili su me u Dom za nezbrinute, gdje su moji roditelji odlučili da me i dalje ne žele. Što mislite kako je djetetu živjeti bez ljubavi još od začeća? No, znam ako me moji biološki roditelji nisu htjeli da me Otac moj nebeski ljubi. Ja sam njegova, on me je želio i nikoga se ne bojim. On me je izabrao da svjedočim za istinu! Nakon prvog doma prebačena sam u drugi dom, Pennyjin dom. Imala sam tada 17 mjeseci, 14 kg i celebralnu paralizu, koja je došla kao posljedica pomanjkanja kisika u mozgu dok sam se borila za preživljavanje. Ako je zaista abortus pitanje prava žene, dame i gospodo, gdje su tu prava djeteta? Tog dana dok su mene pokušavali ubiti, nije ustala nijedna feministkinja kako bi me obranila. Ustvari, moj se život gasio u ime prava žene-majke. Zahvaljujući toj borbi za ženska prava (koja nisu uvijek opravdana nego se nekad zloupotrebljavaju iz ideoloških razloga) ja imam celebralnu paralizu. S druge strane, nije li amoralno i odvratno, pravdati abortus u situacijama kad se sumnja da bi se dijete moglo roditi kao invalid? Ja svjedočim da je taj argument slijepa ulica. Pri pomisli na te stavove užas mi ispunja srce! Dame i gospodo, vjerujte da u životu postoje stvari koje čovjek može naučiti samo od najslabijih. Kad ubijete te najslabije, vi niste pobjednik nego gubitnik! Nemate pojma što ste izgubili i koliko ste osiromašili. Bog će se za njihove duše pobrinuti, ali vi koji ste bili okrutni, vi ćete patiti zauvijek! Kakva arogancija! Znači li to da jači trebaju vladati i činiti što ih je volja, pa čak i odlučivati o slabijima hoće li živjeti ili umrijeti. Zar ne znate da je sva vaša moć ništavna? Vi ništa ne posjedujete! Samo vas milost Božja drži, a vi ga mrzite! Kad me je Penny usvojila rekli su joj da od te male neće biti ništa. No, ona je te glasine utišala, vježbala sa mnom i danas evo, stojim bez pomagala i proteza. Ponekad padnem, ali se i dignem i blago hramljem. Volim svoj život i prihvaćam trpljenje. No, ljudi su takvi da čim im dođu patnje, odmah zaborave na Boga.
Jednog dana sam upoznala svoju pravu majku. Oprostila sam joj. Shvatila sam da je ona jedna shrvana žena. U početku sam osjećala ljutnju prema njoj, ali sam s duhovnog aspekta pobijedila gnjev. Htjela bih se ovom prilikom obratiti muškarcima koji su stvoreni da brane žene i djecu. No, što oni čine? Oni stoje po strani i okreću im leđa. Što muškarci čine da spriječe abortus? Zar je to isključivo ženino pitanje, a ne i pitanje oca? Muškarci nisu stvoreni da iskorištavaju žene i da ih potom ostave. Stvoreni su da budu plemeniti, divni, milosrdni, jaki i da se založe za dobro (...)''
više: www.youtube.com