Hvala ti, Ivane Pavle!
Papu Ivana Pavla II. (Karola Wojtylu) svijet će pamtiti prije svega kao neumornog borca za pravdu, mir i civilizaciju ljubavi.Pamtit će ga kao oštrog kritičara totalitarističkih režima i svakog oblika politike koja zagovara rat, izolaciju, mržnju i vjersku nesnošljivost. Svijet će ga pamtiti kao nepopustljivog protivnika ''kulture smrti'' koja lažnoj slobodi dopušta pravo na pobačaj, smrtnu kaznu, umjetnu oplodnju, kloniranje ili izjednačavanje istospolnih zajednica sa bračnim zajednicama.
Gotovo nikada na svojim putovanjima nije propustio priliku da osudi zla koja izviru iz suvremenog bezdušnog kapitalizma kao što su sekularizacija, ateizam, anarhija, konzumizam i materijalizam. Zapad je upozoravao da se zakon profita ne smije upotrebljavati tako da se stvara siročad svijeta i da se ljudi brutalno ostavljaju na ulici bez posla. Govorio je da politika koja se ne temelji na dostojanstvu ljudske osobe znači čisti promašaj. ''Ljudska osoba je najvrjedniji resurs svake nacije i svakog gospodarstva''. Govorio je, ali nitko nije poslušao. Od kluba najrazvijenijih zemalja tražio je da oproste dug nerazvijenima i siromašnima jer nas ljubav prema Kristu poziva da nikoga ne isključimo. Isto tako je oštro osuđivao američku agresiju na Irak i zlostavljanje iračkih zarobljenika u zatvoru Abu Ghraib. ''Rat uvijek moramo smatrati porazom: porazom razuma i čovječnosti'' – govorio je Wojtyla. Umjesto krvoprolića neumoljivo je pozivao na pomirenje i oprost, ali on to nije samo govorio nego i svojim primjerom pokazivao. ''Mir je neodvojiv od pravde, a pravda je nespojiva s rasizmom''. Posebnu sućut osjećao je prema napaćenom židovskom narodu, žrtvama komunizma i nacizma. Papi Ivanu Pavlu II. se pripisuje zasluga za rušenje Berlinskog zida 1989., i sloma komunizma. Papa je podržavao demokratske procese i uvijek se zalagao za to da Europa ne bude podijeljena na Istok i Zapad. Nijedan se papa nije toliko zalagao za mir u svijetu. Dva mjeseca nakon terorističkog napada na WTO 11. rujna 2001., sazvao je sve predstavnike svjetskih religija da se mole za mir u Bazilici sv. Franje Asiškog pozivajući ih je da ne nasjedaju osveti i mržnji, nego da se okrenu istinskom dijalogu i duhovnim vrijednostima.
Ivan Pavao II. je prvi papa koji se molio u džamiji, sinagogi i evangeličkoj crkvi. Papa je u ime Crkve zatražio oprost od Židova za sve grijehe i progone koje su protiv njih i drugih ljudi učinili kršćani. U vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je Židovima izlažući se i sam opasnostima koje su mu prijetile. Njegov pontifikat je dobio jasno ekumensko usmjerenje a vrhunac njegovog ekumenskog programa predstavlja enciklika ''Ut unum sint'' iz 1995. g. U posljednjem susretu sa carigradskim patrijarhom Dimitriosom jasno je naglasio da crkva u trećem tisućljeću treba naučiti disati punim plućima i zaboraviti na raskole koji su je u drugom tisućljeću podijelili. ''Da svi budu jedno'', novi je zadatak i izazov Crkve trećeg tisućljeća.
Iz enciklike VERITATES SPLENDOR
''Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?'' (Mt 19,16)
Današnji se čovjek iznova treba iznova okrenuti prema Kristu da od njega dobije odgovor o tome što je dobro i o tome što je zlo. On je Učitelj, Uskrsli koji u sebi ima život i koji je trajno prisutan u Crkvi i u svijetu. On vjernicima otvara knjigu Pisma i, otkrivajući potpuno volju Oca, poučava istinu o moralnom djelovanju. Na izvoru i vrhuncu povijesti spasenja, kao Alfa i Omega ljudske povijesti (usp. Otk 1,8;21,6;22,13), Krist otrkiva čovjekovo stanje i njegov poziv u cijelosti. Stoga, ''čovjek koji želi sam sebe do dna shvatiti - ne samo po neposrednim, nesavršenim, često površnim, čak prividnim kriterijima i mjerilima svoga bića - treba da se, sa svojim nemirom i nesigurnošću, čak sa svojom slabošću i grešnošću, svojim životom i smrću, približi Kristu. Taj čovjek treba, da tako kažemo, ući u Krista s cijelim svojim bićem, treba da usvoji i asimilira svu stvarnost Utjelovljenja i Otkupljenja, kako bi iznova pronašao samoga sebe.''
''Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi'' (Mt 19,17)
Samo Bog može odgovoriti na pitanje o dobru, jer on je Dobro. Ali Bog je već dao odgovor na to pitanje: to je učinio stvorivši čovjeka i usmjerivši ga mudrošću i ljubavlju prema njegovoj svrsi, s pomoću zakona koji je urezan u njegovo srce (usp. Rim 2,15), ''prirodnog zakona''.
''Dođi i idi za mnom'' (Mt 19,21)
Slijeđenje Krista nije izvanjsko oponašanje, jer dotiče čovjeka u njegovoj dubokoj nutrini. Biti Isusov učenik znači biti sukladan s njim koji je postao toliko poslušan da je sebe darovao na križu (usp. Fil 2,5-8). Putem vjere Krist prebiva u srcu vjernika (usp. Ef 3,17) i tako je učenik srastao sa svojim Gospodinom i po njemu je uobličen. To je plod milosti, djelatne prisutnosti Duha Svetoga u nama. Uranjanjem u Krista, kršćanin postaje udom njegova Tijela koje je Crkva (usp. 1 Kor 12,13.27). Na poticaj Duha, krštenje korjenito uobličuje vjernika Kristu u pashalnom misteriju smrti i uskrsnuća, ''zaodjeva'' ga Kristom (usp. Gal 3,27).
Nikakav raskid ne smije narušiti sklad između vjere i života: jedinstvo Crkve ranjavaju ne samo kršćani koji odbacuju ili iskrivljuju istine vjere nego i oni koji ne priznaju moralne obveze na koje ih poziva Evanđelje (usp 1 Kor 5,9-13).
Iz enciklike CHRISTIFIDELES LAICI
Sudjelovanje vjernika laika u trostrukoj službi Krista Svećenika, Proroka i Kralja nalazi svoj prvi korijen u pomazanju svetoga Krsta, svoj razvoj u Potvrdi, a svoje dovršenje i dinamiču potporu u Euharistiji. Riječ je o sudjelovanju koje je darovano pojedinim vjernicima laicima, ali samo ukoliko tvore jedinstveno Tijelo Gospodnje. Uistinu, svojim darovima Isus obogaćuje samu Crkvu, kao Tijelo svoje i svoju Zaručnicu. Pojedinci su tako sudionici u trostrukoj službi Kristovoj u koliko su članovi Crkve, kao što jasno uči apostol Petar koji krštene definira kao ''izabrani rod, kraljevstvo svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu'' (1 Pt 2,9).
Dostojanstvo vjernika laika otrkiva nam se u punini promotrimo li onaj prvi i temeljni poziv što ga Otac u Isusu Kristu po Duhu Svetome upućuje svakome od njih: poziv na svetost, a to znači poziv na savršenstvo djelotvorne ljubavi. Svetac je najsjajnije svjedočanstvo o dostojanstvu koje je udijeljeno Kristovu učeniku.
Vjernik laik ''ne smije se nikada zatvoriti u sebe. duhovno se osamljujući od zajednice, nego mora živjeti u stalnoj izmjeni s drugima, u živu osjećaju bratstva, u radosti jednakog dostojanstva i u nastojanju da urodi plodom ono beskrajno blago koje je dobio u baštinu.
Iz enciklike EVANGELIUM VITAE
Budimo narod života jer nam je Bog, u svojoj milosnoj ljubavi darovao Evanđelje života i tim istim Evanđeljem mi smo preobraženi i spašeni. Nas je otkupio začetnik života (Dj 3,15) cijenom svoje dragocjene krvi (usp. 1 Kor 6,20; 7,23; 1 Pt 1,19) i krnom smo vodom u njega ucijepljeni (usp. Rim 6, 4-5; Kol 2, 12) kao grane koje od jednog stabla crpe snagu i plodnost (usp Iv 15,5). Iznutra obnovljeni milošću Duha, ''koji je Gospodin i daje život'', postali smo narod za život i kao takvi pozvani smo da tako vladamo.
Otkazati sudjelovanje u izvršavanju nepravde je ne samo moralna obveza nego i osnovno ljudsko pravo.
Nalazimo se pred strukturom koja se može definirati ''strukturom grijeha'' protiv još nerođenog ljudskog života. Pobačaj i eutanazija su, dakle, zločini za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje.
Svojom smrću, Isus osvjetljava značenje života i smrti svakog ljudskog bića. Prije smrti Isus moli Oca zazivajući oprost za svoje progonitelje (usp. Lk 23,24) i zločincu, koji moli da ga se sjeti u svome kraljevstvu, odgovara: ''Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!''
Iz enciklike RECONCILIATIO ET PAENITENTIA
Priznati svoj grijeh, pače - produbljujući spoznaju o vlastitoj osobnosti - priznati se grešnikom, sposobnim za grijeh i sklonim na grijeh, neophodno je počelo za povratak Bogu.
Uistinu, pomirenje s Bogom pretpostavlja i uključuje jasno i odlučno odvraćanje od grijeha u koji smo upali. To dakle pretpostavlja i uključuje da činimo pokoru u punom smislu te riječi: pokajati se, očitovati svoje žaljenje, ponašati se stvarno kao pokajnik, kao onaj koji se daje na put povratka Ocu. To je opći zakon što ga mora poštivati svatko u svojem osobitom položaju u kojem se nalazi. Ne može se naime o grijehu i obraćenju govoriti samo apstraktnim riječima. U konkretnom položaju čovjeka grešnika, gdje obraćenje bez priznavanja vlastitog grijeha nije moguće, službenik pomirenja Crkve pomaže da se shvati potreba pokore, što znači da čovjeka dovodi do ''spoznaje sebe samoga'', o čemu govori sveta Katarina Sijenska, da se odrekne zla, uspostavi prijateljstvo s Bogom, da se u nutrini obrati i iznova vrati Crkvi. Dodajmo tome, osim unutar Crkve i kod vjernika, poruka i služba pokore usmjerena je svim ljudima jer svima je potrebno obraćenje i pomirenje.
Može se reći da se drama suvremenog čovjeka kao i čovjeka svih vremena, sastoji upravo u njegovom ''babelskom'' značaju.
U izvještaju o Babilonskoj kuli isključivanje Boga ne očituje se toliko u nekom sučeljavanju s njime, već kao zaborav i ravnodušnost prema njemu, kao da Boga nema što s čovjekovim naumom graditi i združiti.
Sa savješću potamnjuje i osjećaj za Boga; a kad se izgubi to temeljno unutarnje uporište, nestaje i osjećaja grijeha. Zbog toga je i moj predšasnik Pio XII: jednog dana mogao izjaviti, rječima što su postale poslovica, da ''grijeh ovoga stoljeća jest gubitak osjećaja grijeha''.
Taj se osjećaj grijeha gubi u suvremenom društvu i zbog dvoznačnosti u koje se upada prihvaćajući određene posljetke humanističkih znanosti. Tako, polazeći od nekih tvrtdnji psihologije, zabrinutost da se ne stvara osjećaj krivnje ili da se ne koči sloboda, vodi tome da se uopće ne priznaje nikakav promašaj. Zbog neopravdanog proširivanja mjerila sociološke znanosti - kao što sam već natuknuo - na društvo se prebacuju sve krivnje, a pojedinac se proglašava nevinim.
Osjećaj grijeha lako iščezava i pod utjecajem etike što se izvodi iz određenog povijesnog relativizma.
''Ako uistinu budete ono što biste trebali, zapalit ćete cijeli svijet!''