Ljubi svog neprijatelja!
Piše: p. Antun Volenik SI
Čitanja: 1 Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103; 1 Kor 15,45-49; Lk 6,27-38
Evo nam i ove godine Isusova evanđelja s čini nam se, najzahtjevnijom i najtežom Isusovom zapovijedi: Ljubite svoje neprijatelje! Najviši oblik blaženstva, najveća zapovijed koju i Luka i Matej stavljaju u sredinu svoga izvještaja o blaženstvima kao vrhunac, mjesto gdje se smrtni čovjek najviše približava svome Stvoritelju kako nam danas i izrijekom kaže sv. Luka.
Na tako uzvišenu (i čini nam se) potpuno nedostižnu zapovijed i cilj možemo reagirati poput onog farizeja koji, hoteći se opravdati upita Isusa tko je moj bližnji? Pa dakle tko je taj moj neprijatelj? Svoje propovijedi o ljubavi prema neprijatelju dugo sam započinjao s tvrdnjom da je on onaj moj najbliži, osoba s kojom živim pod istim krovom, s kojom radim, koju susrećem svaki dan - osoba koja me najlakše i najbrže može raniti. Neki dan sam otkrio da mi je on - moj neprijatelj koga ne volim - možda još puno bliži.
Tekst koji sam izabrao pomoći će vam da si bjelodano dočarate o čemu govorim:
Došla sam s kave tako bezvoljna, tako prazna. Dragom sam rekla da moram učiti i da ne mislim ići van. Mrtva hladna krenula sam prema frižideru. Bez ikakvog osjećaja gladi. Navalila sam na hranu. Bez ikakve grižnje savjesti. Pravac kupaona. Povraćanje. A onda odjednom...povraćala sam krv. Počela sam plakati. Pogledala sam se u ogledalo. Vidjela sam ispijeno lice. Tamne podočnjake. Prazan pogled.U tom trenutku kao da su mi se otvorile oči. Što si to radim? Zašto se uništavam? Zašto svjesno koračam prema paklu? (…) Mrzim sama sebe jer ne mogu prestati. A svi se tako trude, apsolutno baš svi oko mene. Svi me vole, svi me žele pomoći. Svi žele, a ja ne mogu. (…) Sjela sam se u najmračniji kut sobe. Tresući se pokušavala sam uvući koji dim. Plakala sam. Nakon dugo vremena ja sam istinski plakala. Ono, iz dubine duše. (…) Zaslužila sam to. Bog mi je dao sve. I pamet i ljepotu koju nikada nisam znala cijeniti. Okružio me hrpom dobrih ljudi kojima je istinski stalo do mene, a čiju sam ljubav uzimala zdravo za gotovo. Nikada nisam bila zahvalna, uvijek sam tražila još. Došlo je vrijeme da ostanem bez svega. Imam toliko srama da ću nakon svega Boga zamoliti još jednu stvar: neka mi pruži još jednu priliku. I neka mi ne oduzima Njega. (http://debelaituzna.blog.hr/arhiva-2006-11.html)
Možda se pitate zašto vam dosađujem s temom koju ste i tako pročitali u novinama, i da na svijetu ima puno važnijih tema od teenagerki nezadovoljnih svojim izgledom, i kakve to konačno ima veze s današnjim evanđeljem? Osobno iznenadio sam se kad sam vidio da samo na hrvatskom jeziku ima preko 50 blogova ove vrste, no ono što je najznačajnije, svima njima zajednička je rečenica: mrzim samu/samoga sebe! U ovim, i u cijelom nizu drugih životnih problema, skužio sam da je ljudima, da nam je prvi neprijatelj koga treba ljubiti, naše vlastito tijelo, mi sami. Koliko sam puta čuo: mrzim sebe, ne volim sebe jer sam ovisan, jer sam slab, jer sam debeo/la, jer pijem, jer sam predosjećajan/na, jer sam hladan - ne znam izreći svoje osjećaje, jer imam homoseksualne sklonosti, jer griješim i ne mogu si popraviti, jer si ne mogu oprostiti grijeh iz mladosti, jer mrzim, jer mi je Bog dao ovaj ili onaj hendikep… . Zbog nečeg što smatramo lošim ili što je puno gore, ne dovoljno dobrim, na sebi i kod sebe mrzimo samoga sebe, ne volimo se. Sve do sada znam da nisam ni malo originalan jer tu ljubav prema sebi naći ćete u svim mogućim savjetima kako živjeti lijepo i sretno - prva zapovijed uvijek je zavoli samoga sebe. Znamo isto tako kako to obično završava - u novom krugu samodostatnosti, egoizma i zatvorenosti.
Pogledajmo radije gdje je onaj agere contra (djeluj suprotno) kako iz sebeljublja, iz svojih malih, porobljenih svjetova krenuti prema toj ljubavi prema sebi, drugome i Bogu?
Tu se vraćamo na istinsko kršćanske područje, na put koji su prošli milijuni prije nas tražeći sreću u traženju Boga. On vrijedi za sve - i one ovisne, gore pobrojene i one "normalne" kojima ide na živce i koji (ponekad) mrze "samo" onog nekog do sebe, svoju ženu ili svoga muža jer ga tako dobro pozna i jer ga/ju zna ubosti tamo gdje je najtanji, svoga šefa ili kolegu se posla, svoga susjeda ili rođaka s kojim ne razgovara već petnaestak godina. Pravilo je tako jasno i zato tako teško: svaki puta se izdići iznad sebe, svog sebeljublja, lažnog ponosa i želje da se vrši moja volja ovdje, odmah i do kraja i krenuti prema sebi i drugome u onom u čemu sam ja i on najviše ranjeni. Nemoguća misija? Naravno, ako idemo sami, ako ne poznamo i ne priznamo svoje i tuđe rane i osobito, ako ih ne liječimo i ne vidamo Božjim lijekovima njegove ljubavi i milosrđa.
Mržnja koja se rađa iz zavisti, pogotovo ona obiteljska prisutna je u čovječanstvu još tamo od Kaina i Abela, preko Ezava i Jakova (gdje prvi put i nalazimo tu riječ u Bibliji) sve do Davida, ovog događaja kojeg smo danas čuli u prvom čitanju i kasnije u teškoj drami njega i njegove vlastite obitelji pune seksualnih intriga, smrti i ubojstva (1. i 2. Knjiga o Samuelu).
Začarani krug mržnje i nasilja i prema sebi i prema drugom opet ima samo jedan put izlaska. Milosrđe koje se od Boga oči i primjenjuje u svome životu, koje ne gazi svoje vlastito dostojanstvo nego dapače u njemu raste sve do veličine Božjih sinova i kćeri.
Izvor: www.palotinci.hr