LICE STRAHA
Jahve mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Jahve je štit života moga:
pred kime da strepim?
Ps 27,1

      Strah je temeljno psihičko iskustvo koje po stupnju i intenzitetu varira od čovjeka do čovjeka. Strah ima mnogo lica, a njegovi korijeni sežu unatrag od čovjekova rođenja. Mogli bismo reći da čovjek u suštini čovjek pati od dvije vrste strahova: straha s imenom i straha bez imena. Strah s imenom je strah od nekoga ili nečega dok je strah bez imena neodređeni strah kojim čovjek ne može vladati. Ovaj drugi strah imaju oni nesamostalni ljudi koji se grčevito hvataju drugih ljudi kao jedine slamke spasa. Ovisni su o drugima jer se plaše svega novog, pred svakim zadatkom oklijevaju, neprestano su napeti. Njihov je život od djetinjstva zasjenjen nekim neodređenim strahom čiji uzrok ne znaju. To je stanje duševne zebnje koje nastaje radi nedostatka podrške i ljubavi od najranijeg djetinjstva. Takav strah uzrokuje bojazan boravka među ljudima, govora i slično. Plašljiv čovjek pred sobom vidi sve crno. Strah ga vodi u tjeskobu i patnju. S druge strane, strah s imenom postoji u tisuću oblika. Tu spada strah od visine, strah od gubitka ljepote, od konkurencije, od odgovornosti i žrtve, od smrti, od zatvorenog prostora, od selidbe, od ljudi, itd. Francuski pisac Georges Bernanos (1888.–1948.) je jednom rekao: ''Svaki je život pod znakom straha, osim ako je pod znakom ljubavi''. Istina je da ljubav pobjeđuje strah. ''Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah''(1 Iv 4,18).
      Sveto pismo nam otkriva kako Bog nerijetko svoje izabranike dovodi pred samo središte straha da prokuša njihovu vjeru i očituje svoju slavu. Jedna od najdirljivijih priča o tome u Starom zavjetu je ona o sudbini proroka Danijela. Prorok Danijel je živio u 7 st. pr. Krista, u vrijeme kad su stanovnici judejskog kraljevstva odvedeni u babilonsko sužanjstvo. Čitav njegov život prožet je hrabrošću i vjernošću Božjem zakonu. Po cijenu vlastitog života suprotstavljao se najmoćnijim carevima svog vremena. Medijsko-perzijski zakon je strogo zabranjivao klanjanje bogovima drugih naroda. Postojao je propis kojim bi se svakog čovjeka koji bi u roku od trideset dana upravio molbu stranom bogu trebalo baciti u jamu s lavovima. Kralju Dariju je dojavljeno da se prorok Danijel ne drži tog propisa nego da se unatoč zabrani triput dnevno moli Jahvi. Ubrzo nakon toga, kraljevi vojnici uhvatiše Danijela i baciše ga u jamu među gladne lavove. Taj stravični prizor u likovnoj umjetnosti nitko nije bolje dočarao od baroknog slikara Petera Paula Rubensa. Gledajući njegovu sliku svakog uhvati jeza ali i nada. Tu vidimo da Danijel ne gleda ugojenim lavovima u ralje nego čvrsto stisnutih ruku upravlja pogled i molitvu prema nebu. U takvom stanju provodi čitavu noć. Siguran da od Danijela neće čuti ni glasa, kralj sutradan priđe jami i upita: ''Danijele, slugo boga živoga, je li te Bog, kome služiš, mogao izbaviti od lavova? Na njegovo iznenađenje Danijel živ progovori: O kralju, živ bio dovijeka! Moj je Bog poslao svog Anđela; zatvorio je ralje lavovima da mi ne naudiše, ja sam nedužan pred njim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice.'' (Dn 6,21-23) Nakon tog čudesnog događaja, kralj Darije priznaje da je Danijelov Bog živ i silan. To je Bog koji može izbaviti čovjeka iz svake pogibelji.
      U Novom zavjetu također vidimo da Isus ne štedi svoje učenike od kušnji straha. Odvodi ih na pučinu znajući da će doći oluja. Želi ih odvesti u središte straha da ih suoči s pravom istinom o strahu i svojoj moći. Želi ih osloboditi tjeskobe i otkriti im važnost vjere. O tome nam svjedoči sljedeći tekst:
      ''I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: 'Utvara!' I od straha kriknuše. Isus im odmah odgovori: 'Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!' Petar prihvati i reče: 'Gospodine, ako si ti, zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi!' A on mu reče: 'Dođi!' I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: 'Gospodine, spasi me!' Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: 'Malovjerni, zašto si posumnjao?' Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: 'Uistinu, ti si Sin Božji!'' (Mt 14,22-33; Mt 8,23-27). Žene koje su pošle i vraćale se sa praznog groba isprva su pratili osjećaji straha, ali nakon susreta s uskrslim Isusom obuze ih velika radost. Tu vidimo kako se njihov strah okrenuo u vjeru, nadu, mir i sreću.
      Među mnoštvom strahova koji prate čovjekov život, postoje oni koji su svakako pogubni za naš duhovni život jer nas vode u malodušje i skepsu. To su oni egzistencijalni strahovi nepouzdanja u Božju providnost koji nas sprječavaju da napredujemo prema zajedničkom cilju (usp. Mt 6,25-30). Takvi strahovi nam umanjuju slobodu, paraliziraju nas i tjeraju na jeftini kompromis sa mentalitetom i zahtjevima svijeta. Zbog straha neki se ljudi boje javno svjedočiti i boriti protiv nepravde. Strah ih je reći DA i strah ih je reći NE. Strah proizvodi u njima neodlučnost, slabi volju i tjera ih na uzmak. Isus nas poziva da iziđemo iz takvih strahova koji nas sputavaju u duševnom i duhovnom razvoju. On nas poziva kao Petra da naučimo s njim ''hodati po vodi''. Želi nas osloboditi nespokoja, nesigurnosti, površnosti i lakovjernosti. Strah je kao paukova mreža koja nas odvlači u zabludu i zamku demona. Ako analiziramo uzroke ljudskih strahova, vidjet ćemo da su većina neosnovana. Plašimo se svega i svačega i ponekad smo smiješni sami sebi zbog toga. Zato se u takvim trenutcima valja upitati: odakle dolazi moj strah, što mu je uzrok?
      Ima ljudi koji se boje ići liječniku ili na operaciju, pa čitav život trpe ili pribjegavaju lažnom samoiscjeljenju. Strah ih je i pred Bogom priznati da su grešni. Zbog toga odgađaju svetu ispovijed do kraja života. Strah ih je tražiti ozdravljenje i predati se do kraja Bogu. Strah ih je da će izgubiti sebe, da će izgubiti voljenu osobu, posao, sreću, ljepotu. Boje se riskirati i odlučivati. Papa Ivan XXIII je govorio: ''Tko vjeruje, ne drhti!''.
Današnji čovjek je tjeskobno biće i mogli bismo reći da je treće tisućljeće počelo sa pandemijom straha. Svijet se straši terorizma, ptičje gripe, nuklearnog rata, apokalipse, ekoloških katastrofa, itd. Ljudi se boje jedni drugih, boje se susreta s novim osobama, raste nepovjerenje i sumnja u društvene institucije i Crkvu. U strahu je čovjekov ''ja'' paraliziran i nesposoban za prihvaćanje i rast. Narušava se dijalog i međuljudska komunikacija. Lanac straha širi se nasiljem, ratovima, medijskom proizvodnjom društvenog kaosa i promicanjem kulture smrti.
      Evanđelje nadvladava strah pred budućnošću. Bog u kojeg kršćani vjeruju apsolutni je gospodar situacije i osloboditelj straha. Isus želi da mu predamo svoje brige i strahove. Zbog toga svakodnevno kuca na vrata našeg srca . Želi ostati s nama, ali mi se bojimo otvoriti mu vrata. Bojimo se pustiti ga u naš život jer se bojimo promjene misleći da je ta nova promjena neka vrsta gubitka. Ustvari, mi se bojimo slobode i to je razlog mlakosti duha. U nesređenom društvu prisutan je strah od odgovornosti koji se reflektira kroz one prigovore: ''Neka to netko drugi učini! Neću ja biti prvi. Ne želim biti žrtveno janje!'' Strah od pogrešaka i neuspjeha tjera nas na uzmak pred bahatim i oholim pojedincima. To rezultira defetizmom, totalitarizmom, anarhijom i regresijom. Sjetimo se na trenutak priče o Davidu i Golijatu. Svaki Golijat je moćan onoliko koliko mu mi to dopustimo. Strah je emocionalna ideja koja nas sprječava da činimo dobro hodajući s Kristom pobjedničkom stranom svemira. Iracionalno vjerovanje utemeljeno na strahu i neznanju je praznovjerje.
Silvana Dragun
Kako se osloboditi straha?
      U trenucima napada straha sjeti se da se nalaziš u Božjim svemoćnim rukama.
      Ponovi sebi svaki put kad te spopadne kriza riječi Božje: ''Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, ja tebe zaboravit' neću'' (Iz 49,15).
      Osloni se u mislima na Isusa s punim pouzdanjem da te neće ostaviti.
      Dopusti da te ta slika prožme svakog jutra. Samo ponavljaj ove riječi: ''Sve mogu u Onome koji me jača'' (Fil 4,13) ili: ''Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim? (Ps 27,1)
      Dopusti da riječi Svetog pisma ojačaju u tebi svijest samopouzdanja. Bog ima za tebe plan. Čvrsto vjeruj u to. On ti uvijek želi dati više nego što ti tražiš, misliš i trebaš. Ne moli za jednu stvar, moli za sve. Moli za sreću i mir, ljubav i radost.
Isus Krist je Dobri pastir duša. Ne želi te izgubiti. Priđi mu s pouzdanjem da je upravo tebi povjerio zadatak kojeg nitko drugi u ovom svijetu ne može bolje ostvariti.
      Tvoja snaga nije u tebi nego u Njemu.
      Ne oslanjaj se na svoje snage.
      Tvoj te nebeski Prijatelj nikad neće ostaviti.
Molitva za oslobođenje od straha:
Oslobodi nas Gospodine od straha
da nećemo biti voljeni,
da ćemo biti odbačeni i siromašni,
Oslobodi nas Gospodine straha od samoće, bolesti i smrti,
Oslobodi nas straha od ljudi,
straha da će nam se nešto loše dogoditi
i da ćemo izgubiti materijalna dobra.
Oslobodi nas straha od istine i životnih izazova,
Oslobodi nas straha od progona i straha od svjedočenja.
Nauči nas Gospodine, hodati po olujnom moru!
Nauči nas da se ne bojimo nikoga osim Tebe
Nauči nas da budemo Tebi mili i da živimo po Tvojoj volji!