Igre prijestolja i karikiranje vjere
Autor: Daniel Stewart

     
    Kada me pitaju zašto čitam George RR Martinove „Pjesme leda i vatre“, prvo što mi pada napamet jesu njihova složenost i istančanost zamišljenog svijeta i rastućapaleta likova. Tisućljetnu povijest Westerosa sačinjavaju sukobi i ispreplitanja različitih kultura, složene političke intrige, te vrtoglav broj višestrukih sukoba. Osim toga, glavni likovi tih kultura i sukoba često su nijansirani i vođeni složenim motivima i željama. Nažalost, sva se ta složenost pretvara se u prah kada Martin opisuje religiju. 

       Martinov problem nije broj religija. On donosi prikaz starih bogova sjevera, bogove utapanja sa Željeznih otoka, vjeru sedmorice, crvenog boga Istoka, bezbrojne druge iz Essosa, kao i bezličnog boga kao personifikacije svih bogova. Dakle, problem se zasigurno ne sastoji u broju religija, već u načinu njihovog prikazivanja.

      Za Martina je vjera, kao i sve ostalo, pitanje moći. Naime, vjera je još samojedan oblik političke moći na čijem su udaru njeni neprijatelji ili je upravo ona ta batina u rukama vlastodržaca. Prema Martinu, praktični vjernici su nasilni fundamentalisti ili licemjeri. To se može primijeniti na R'hllora, crvenog boga čija svećenica Melisandre spaljuje nebrojene protivnike utirući put svojoj religiji diljem Westerosa. Isto je primjenjivo na boga utapanjačiji svećenik Aeron Greyjoy, zamjenjuje svoj neobuzdani životni stil za vjeru obilježenu političkim manevriranjem i pljačkama. Navedena dihotomija licemjerja i revnosti posebno je aktualna u slučaju vjere sedmorice.
   Takva "vjera" neporeciv je preslik katoličanstva Srednjeg vijeka. Pri tome Martin diskretno aludira naSveto Trojstvo, svećenikezvane„septons“, redovnice ili septas, redovnike i crkvenu hijerarhiju. Ta je vjera kao i kršćanstvo pobijedilo i zamijenilo nekad dominantno poganstvo. Međutim, Martin donosi toliko nisko stajalište o srednjovjekovnom katolicizmu da njegova parodija uklanja jedinu pozitivnu osobinu katoličanstva koju je smatrao živom: učenost.Učenost je u srednjem vijeku bila sinonim redovničkog života. Redovnici su sakupljači i čuvari knjižnica starih knjiga. Svećenici su postizali napredak u astronomiji, medicini, matematici i drugim znanostima. Sveučilišni sustav je bio katolički, ne samo po pitanju njegova vođenja koji se ostvarivao u okrilju Crkve, već je doslovno ispunjen svećenicima i redovnicima koji su služili kao liječnici, učitelji, filozofi i savjetnici gospodara. Ništa od toga nije skriveno i svatko sa imalo površnog znanja o Srednjem vijeku treba znati da je Crkva bila ognjište učenosti u Europi. No, Martin je svoju srednjovjekovnu „vjeru“ lišio svega navedenog i razriješio dužnosti Maestere, sekularni red muškaraca u celibatu kako bi osigurao tumačenje vjere isključivo kao sredstva častohlepnih pojedinaca.
    Ne radi se samo o učenosti koju je Martin istrgnuo svojoj crkvi, već i bilo kakvu pozitivnu ličnost. Njegovi su predstavnici crkvene vlasti pokvareni licemjeri ili pijane budale, osim jednog koji istinski vjeruje no istovremeno prakticira mučenje jednako gorljivo kao i svoje molitve. A čini se da niti jedan od svjetovnih vladara ne posjeduje autentičnu vjeru osim blaženog Baelora koji odbija konzumirati brak, te se izgladnjuje do smrti u činu vjerske odanosti.
    Problem Martinove redukcionističke kritike vjere prikazane u romanu nije to što je luckasta (iako to sigurno jest). Problem je što njegovi likovi uzeti u cjelini, postaju pomalo nestvarni, lišeni aspekta karakterističnog za ljude Srednjeg vijeka a to je iskreno vjersko uvjerenje koji se ne može svesti na fundamentalizam. Dakako, čak su i pojedinci bez vjerskih uvjerenja sposobnizamisliti postojanje onih koji vjeruju i dopuštaju im danjihova uvjerenja oblikuju njihove savjesti i izbore, te su povremeno (ili često) suočeni sa sumnjama i nesposobnošću ostvarivanja ideala koje one nameću. Ne ulazeći u statističke podatke, moguće je zaključiti kako je ova zajednička karakteristika velikog dijela ljudske povijesti, aktualna i danas. No, uMartinovom je svijetu incest puno češći nego autentična, miroljubiva vjera.
   Naravno, radi se o njegovom zamišljenom svijetu u kojem je slobodan raditi što želi. Ali pri tome se Martin često priklanja uznemirujućim elementima u svojim djelima u ime „realizma“.
     Naime, uistinu je čudno napustiti „realizam“ pogrešnim prikazivanjem poprilično značajne sastavnice srednjovjekovnog života reducirajući je na parodiju.
    Pretpostavljam da bi se Martin pritom mogao braniti tvrdnjom prema kojoj se uglavnom bavio ljudima na pozicijama koji su vjeru često koristili u vlastite svrhe, bili licemjerni ili čak otvoreno neprijateljski nastupali prema vjerskim autoritetima. Ova procjena je svakako primjenjiva na mnoge vladare u stvarnom svijetu, tà Henrik VIII utjelovio je sve tri! Međutim, poreći postojanje iznimaka ili čak nagoviještati da je takav stav bio pravilo čini se pesimističnim i to do točke iracionalnosti.
    Naposljetku, sve navedeno sukus je Martinove religije u „Pjesmama leda i vatre“koji je prilično razočaravajuć. No, ne iznenađuje. Kao što sam tvrdio i prije, Martin je zaslijepljen moći. Stoga ideja prema kojoj bi postojali pojedinci s autentičnim vjerskim uvjerenjima bez dotičnih točaka s moći upravo potkopavaju njenu samoopstojnost.
  Svjestan sam da Martin nije jedini u ovom shvaćanju, iako ga osobno smatram pogrešnim. I također mislim da postaje pomalo dosadno. Igre prijestolja (u stvarnosti i fikciji) ponavljaju se i postaju poprilično zamorne. Istinska vjera je uzbudljivo putovanje jer sve dok je borba nije ju moguće svesti na puku igru što jednako vrijedi za unutarnju vjeru pojedinca kao i vjerske zajednice koje su oblikovale naš svijet. Šteta je što je upravo takve duhovne borbe George Martin odbacio u korist zamorne karikature.
Izvor: Wordonfire.org
Prijevod: Viviene/Prudencija.hr