Svjedočanstvo
Verdi Garandieu - odbačeni svećenik upozorava na Pakao
(Bonaventura Meyer, Apostolatski centar ''Sav Tvoj'', Zagreb 2003.)
 Ovo svjedočanstvo govori o čudu božanskoga Milosrđa. Biblija govori o postojanju Pakla, Sotone, demona i njihovih djela. No, ljudi niječu da postoji đavao i idu svojim putem. ''Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može dušu i tijelo pogubiti u Paklu.'' (Mt 10,28) Iz jedne opsjednute žene 1978. godine javio se glas svećenika Verdija Garandieua koji je živio u 17 st. u jednom selu na Pirinejima.
Iz razgovora između egzorciste i Verdija:
Verdi: Ja sam samo jedan od mnogih. Bijednik među  mnogima. Kakvu sam ludost počinio! Kako sam provodio nerazuman život! Zašto nisam bolje živio? Zašto nisam bio svećenik po volji Onoga Gore? (pokazuje gore). Zašto nisam prihvatio Njegove milosti? Zašto sam uopće postao svećenik (govori glasno i zdvojno plače)…kada nisam bio sposoban ili nisam u punoj mjeri pokazao sposobnost da tu tešku, odgovornu službu vršim? (plače zdvojno).

PLAMEN LJUBAVI U SPISIMA SV. ALFONSA LIGUORIJA
''Ne uzdajte se u knezove'' (Ps 146,3) 
Središnja tema u duhovnim spisima Sv. Alfonza Liguorija jest ljubav. Sva  svetost i savršenost sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista, naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga. Ako ljubimo Boga ljubit ćemo i čovjeka. Treba se dakle potpuno predati Bogu kako bismo upoznali, primili i naučili živjeti po svetoj ljubavi. Sasvim je jasno da ne možemo ljubiti Isusa Krista ako ga ne poznajemo. Svemogući, presretni Bog i gospodar svega toliko je ljubio čovjeka da je, tako reći, bio izvan sebe od te ljubavi. To što je Krist bio ''izvan sebe od ljubavi'' razlog je Utjelovljenja. Razmatranje Njegove muke i smrti na križu pomaže nam da shvatimo dubinu i širinu te ljubavi. Samo onaj koji ljubi spreman se žrtvovati radi ljubavi ne gledajući čak ni na svoje dostojanstvo. Razmatranje svete Muke dovodi nas do oproštenja i jakosti. Stoga nas Liguori poziva da se zaljubimo u Raspetog Krista:
 ''O, Krvi Kristova, napoj me svetom ljubavi.
Smrti Isusova, daj da umrem svakoj zemaljskoj ljubavi.
Noge probodene Gospodina moga, uz vas se privijam:
Oslobodite me pakla, kojeg sam zaslužio.''
Pravu ljubav nećemo upoznati ako se ne odreknemo sjetilnih dobara: bogatstva, časti i užitaka. Liturgijom se odvraćamo od potrošačkog mentaliteta, jer se ona protivi ''struji vremena''. Zato nas i ovaj svetac i crkveni naučitelj poziva da često pristupamo Euharistiji.
''Bog je ljubav (1 Iv 4,8) i oganj što proždire u našim srcima svaku zemaljsku ljubav'' (Pnz 4,24)
 Euharistija od vjernika traži prikladno raspoloženje jer je sveta hostija doista vatrena kugla koja ražaruje srca. Očevici govore da je lice sv. Ruže Limske toliko isijavalo svjetlost nakon pričesti da je i druge ljude zabljesnulo. Sv. Ivan Zlatousti govori da je Euharistija oganj koji nas toliko užiže da svojim plamenom ljubavi budi strah i trepet kod zlih anđela.
Baš tada kad se osjećamo hladni i mlaki trebali bi pristupati euharistijskom slavlju, a ne se zavaravati da nismo prikladno raspoloženi. Kršćanski život je neprekidna molitva i borba duše za kraljevstvo nebesko. Vrlo se lako zavarati s mišlju da prave ljubavi nema i da se ne vrijedi boriti.
''Pa da mi je i dolinom suza proći zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.'' (Ps 23,4)

BENEDIKTINSKA DUHOVNOST
Sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere
Autor: s. Michaela Puzicha, OSB
Ako se zemaljski život smatra posljednjom datošću, a strah da ćemo nešto propustiti njegovim najljućim protivnikom, onda je gubitak središta nešto što je unaprijed programirano. Jer to vodi u neprestano trčanje, u uključivanje u "svjetsku vrevu" (RB 4, 20). Discretio kao sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere je suprotnost onome stavu prema kojemu čovjek uvijek i svagdje mora biti prisutan te treba uzeti sve što mu se pruži. Ta je krepost protivna žudnji da se doživi sve što se može doživjeti. Kao samoograničavanje ona određuje proces ljudskoga i duhovnoga sazrijevanja. Nije riječ o "srednjoj mjeri", o zlatnoj sredini, nego upravo suprotno: ona omogućuje slobodno odlučivanje i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.
Za pustinjačko je monaštvo razlučivanje, "diakrisis", jedno od najvažnijih obilježja u oblikovanju askeze i duhovnosti te ga oci nazivaju "kraljevskim putem" (usp. AP 605; 906; 1108). I za duhovni život vrijedi da prekomjernost nije najbolja te da "više" nije uvijek i jedino ispravno, nego: "I samo čitanje Pisma neka bude umjereno. Mudra spoznaja, a ne lijenost, uvijek mora određivati njegov svršetak" (Pelagije, Pismo Demetriju 23).

Sv. Franjo Saleški: ''Žalost je oprečna službi svete ljubavi''
Pripremila Valerija Fabris  
Ne može se hrastovu mladicu cijepiti na kruškino stablo. Sokovi tih dvaju drveta toliko su oprečni jedan drugomu. Jednako se ne može mržnja, srdžba, očajanje cijepiti na ljubav. U svakom slučaju to bi bio težak posao. O srdžbi smo već govorili, lada smo raspravljali o revnosti. Što se tiče očajanja, ja ne vidim kakvu bi korist božanska ljubav mogla izvući iz nje. Ona bi se njome mogla poslužiti jedino, kada bi je svela na opravdano nepovjerenje prema nama samima ili opet na svijest koju mi moramo imati o taštini, slabosti i nestalnosti povjerenja, potpore i obećanja svijeta.
A kako može svetoj ljubavi koristiti žalost? Nije li radost stavljena u prvi red plodova Duha Svetoga? I ne zauzima li ona prvo mjesto koje se nalazi odmah do svete ljubavi? (Usp. Gal 3,22; 2 Kor 7,10). Uza sve to Pavao u Svetom pismu ovako govori: ''Žalost koja je po volji Bogu rađa pokoru koja je suguran zalog spasenja''. A naprotiv, za žalost koja je od svijeta veli da rađa smrt (usp 2 Kor 7,10). Prema tome, postoji žalost koja je po Božjoj volji. A ta se očituje kod grešnika koji čine pokoru, bilo kod dobrih ljudi koji trpe zbog zemaljske bijede i nevolje bližnjega, bilo kod savršenih koji plaču i tuguju nad duhovnim zlom duša te osjećaju saučešće zbog njih. Tako su primjerice David, sveti Petar, Magdalena i drugi plakali nad svojim grijesima.

Fundamentalna teologija
Temelji objavljene religije
prema dogmatskoj konstituciji II. Vatikanskog sabora
DEI VERBUM

1. Što je božanska objava?
 Objavu čine događaji i riječi koji obilježavaju Božju nazočnost u povijesti.
2. Koja je svrha Objave? 
 ''Više puta i na više načina govoraše Bog ocima po prorocima. Konačno u ove dane progovori nama u Sinu''(Heb 1,1). Objava je BOŽJE PRIOPĆAVANJE ČOVJEKU, BOŽJE SEBEDARJE ČOVJEKU.  Dogmatska konstitucija Dei Verbum kaže: Bog je u svojoj mudrosti odlučio da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu imaju pristup k Ocu i tako postaju zajedničari božanske naravi.(2) Objava ima kristocentrični (vrhunac joj je u Kristu) i antropološki vid (navješćuje se i prenosi preko ljudi). Ona je nadnaravna činjenica. Počinje sa Abrahamom a završava sa Isusom i smrću posljednjeg apostola Ivana. Objava je riječ Božja upućena čovjeku.  Svrha objave je da Bog poziva ljude u zajedništvo sa sobom.