Pascal Bruckner (r. 1948) jedan je od najcjenjenijih francuskih esejista i književnika. Premda filozof po vokaciji okušao se i u pisanju romana. U knjizi-eseju pod nazivom Bijeda blagostanja, koju u ovom tekstu obrađujemo, prepoznajemo upravo onaj „osjećaj za priču“ vještog romanopisca koji kao takav osim stručnjaka s područja ekonomije (Adama Smitha, Tocquevillea, Webera…) rado u ovoj knjizi-eseju citira i parafrazira i Boudelairea, Zolu, Sartrea. Njegove fraze izvrsno su oblikovane i snažne, lucidno pogađaju u bit problema. Bruckner u navedenoj knjizi s lakoćom, ponekad i ironično, iznosi svoja mišljenja. Tako na samom početku knjige veli: Ekonomija nas je trebala osloboditi neimaštine. Tko će nas osloboditi ekonomije?[1] I time kaže mnogo o današnjem društvenom stanju u kojem se sudbine država, čitavih unija i milijuna ljudi, stavljaju u ruke ekonomista i burzovnih mešetara. Na njihovim predviđanjima, premda su se često pokazala nepouzdanima, grade se čitave politike, sustavi i programi. Tako mnogi gube, a rijetko tko uistinu dobiva. Istina, tehnički nam je napredak donio nebrojena dobra: mnoštvo ljudi je izišlo iz potpune neimaštine, pronađeni su lijekovi za nekada neizlječive bolesti, produljen je životni vijek, siromaštvo se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća smanjilo više nego u posljednjih pet tisuća godina itd. Ipak i unatoč svemu navedenom moramo uvidjeti i njegove nedostatke.
