Kardinal Franjo Kuharić

PA ŠTO JE ČOVJEK DA GA SE SPOMINJEŠ? (Ps 8,5)
''Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
Vas i sve ljude dobre volje pozdravljam pozdravom apostola Petra: "Punina vam milosti i mira u spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega!" (2 Pt 1,2).
''Svijet koji Bog ljubi je čovjek! Temeljna i središnja istina kršćanstva je utjelovljenje vječne Riječi! Druga božanska osoba Presvetog Trojstva - vječni Sin Očev utjelovio se u krilu Djevice Marije snagom Duha Svetoga. Za čovjeka je Čovjekom postao i nazivat će se Sin čovječji! Isus Krist je, dakle, pravi Bog i pravi Čovjek, Otkupitelj čovjeka od grijeha i smrti za vječni život. On osvjetljuje tajnu čovjeka! On je svjetlost. "Ja - svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane" (Iv 12,46)''.
''Suvremena je civilizacija u dubokoj moralnoj krizi. Što suvremeni čovjek misli o samome sebi? Kakvu sliku čovjeka stvaraju moćna sredstva društvenog priopćavanja? Kakve sadržaje života i stilove ponašanja nude? Je li svejedno što tko misli o čovjeku, ili je to pitanje sudbonosno za ljudsku osobu i za ljudsku zajednicu?''
"Neki se put čini čovjeku prav, a na kraju vodi u smrt" (Izr 16,25)
"Bolje je i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora" (Ps 37/36/16)
Odmah moramo uočiti činjenicu da je suvremena civilizacija umnogome suprotna onome što Crkva vjeruje i uči o čovjeku. U tome leži uzrok dubokog nesporazuma između Crkve i suvremenog mentaliteta. Taj nesporazum dolazi do napetosti i gotovo do tragičnog razlaza Crkve i suvremenog svijeta kad se radi o pojmu ljudske naravi, o moralnim načelima života, o konačnom smislu i pozivu čovjeka.
Moderna mišljenja, široko i duboko prisutna u mentalitetu suvremenog svijeta, odbacuju svaki vertikalni odnos čovjeka s transcendencijom - s Bogom; čovjeka proglašuju apsolutnom normom dobra i zla; svode ga samo na tjelesnost i zatvaraju njegovo postojanje samo u vremenitost. Ta se mišljenja nameću kao konačna istina. Ne domišljaju krajnje posljedice takvih tvrdnji za život samog čovjeka, za obitelj, za cijelu ljudsku zajednicu.
"Tko hodi u tami, ne zna kamo ide" (Iv 12,35)
"Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!" (Iv 12,36)
Čovjek je stalno izložen zavodljivim pozivima na putove zla i često sluša zavodnika i pada. Usvaja laž o samom sebi.
Prva korizmena nedjelja nudi nam na razmišljanje evanđelje o Isusovoj kušnji. Samom Isusu Kristu približio se Zli. Taj ubojica čovjeka od početka i otac laži (usp. Iv 8,44) približio se Najsvetijemu. Napastuje ga da na njegovu riječ pretvara kamenje u kruh; da se predstavi ljudima spustivši se s hrama; konačno nudi Isusu moć nad svijetom, sva bogatstva i užitke svijeta, ali samo jedno traži: "Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš" (Mt 4,9).
Tu je, dakle, napast! Od početka stvaranja čovjeka ista napast. Zavodnik je uvijek isti. I bit će zavodnik do svršetka ove povijesti. Prvog čovjeka je zavodio na oholost, umišljenost da bude lažni bog sebi i drugima, i tako norma dobra i zla. Prvom čovjeku, stvorenom na sliku i priliku Božju (usp. Post 1,26) šaptao je Zli: "Otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo" (Post 2,5). I čovjek je povjerovao laži. To je ono što reče prorok Ezekijel: "Iako čovjek, a ne Bog, ti svoje srce izjednači s Božjim" (Ez 28,2). Koga, dakle, slušati?
Isus reče napasniku u pustinji: "Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!" (Mt 4,10).
Koga, dakle, slušati? Druge korizmene nedjelje u evanđelju o preobraženju Isusovu na Taboru Otac nebeski ovako predstavlja Isusa: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (Mt 17,5).
"Tko čini grijeh, rob je grijeha" (Iv 8,34)
"Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni" (Iv 8,36)
Dramatična borba, a mogli bismo kazati, često i tragična, uključuje u sebi tajnu čovjekove slobode i tajnu čovjekove savjesti. Je li sloboda apsolutna, kako neki tvrde, ili je sloboda odgovorna pred Bogom i ljudima? Koji je smisao slobode? Čovjek je sličan Bogu jer je slobodno biće. Ali, zašto je Bog stvorio razumna bića, ljude i čiste duhove - anđele, slobodnima. Što to znači?
Krivi pojam slobode sigurno vodi u zlo. Ispravni pojam slobode daje čovjeku pravo osvjetljenje savjesti. Tvrdimo da je sloboda uključena u tajnu ljubavi. "Bog je ljubav" (1 Iv 4,16). Apostol Ivan piše: "I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj!" (1 Iv 4,16).
On je Ljubav jer je beskrajna Svetost; on je Ljubav jer je neiscrpiva Dobrota; on je Ljubav jer je savršena Pravednost! Čovjek je stvoren od te Ljubavi. Zato je stvoren slobodan da se svojom slobodom odluči za Boga, da mu uzvrati ljubav poslušnošću vjere ("i mi smo... povjerovali joj"), da sebe prihvati kao dar te Ljubavi i da sebe daruje toj Ljubavi. Samo tako čovjek ostvaruje puninu svoga smisla, svoga života i to ne samo u vremenu nego za vječnost! Takva vizija čovjeka je dostojna Boga i dostojna čovjeka. To je dostojanstvo slobode!
Tako shvaćena i prihvaćena sloboda očituje se činom poslušnosti Bogu. To je poslušnost vjere. Hoću ono što Bog hoće. Poslušnost pak volji Božjoj, Božjem naumu s čovjekom, uvjet je čovjekove sreće. Poslušnost Ljubavi je odluka, slobodna odluka za svoju sreću. To je čovjekov odnos u vertikali duha, i to je ispravan odnos prema samom sebi. To je ljubav prema samom sebi kao samopoštovanje. To je čovjekovo puno dostojanstvo. Tako su živjeli i žive svi sveci i svi pravednici Crkve i kršćanstva. Poslušnošću su prihvatili spasenje.
Druge korizmene nedjelje slušamo apostola Pavla kako piše učeniku i efeškom biskupu Timoteju: Bog nas je "spasio i pozvao pozivom svetim ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih... koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost - po Evanđelju" (2 Tim 1,8-12).
Čovjek je za to stvoren i otkupljen. Već je psalmist pjevao: "Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja čudesna" (Ps 139/138/, 14).
Zadivljen otajstvom čovjeka psalmist kliče u Duhu Svetom: "Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš. Ti ga učini malo manjim od anđela, slavom i sjajem njega okruni" (Ps 8,5-6).
Drugi vatikanski sabor kaže: "Prava sloboda je... izuzetan znak Božje slike u čovjeku..."(RN 17).
"Ne reci: Griješio sam, pa što!" (Sir 5,4)
"Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i istine nema u nama" (1 Iv 1,6)
Iz Božje vizije čovjeka i njegove slobode ulazimo u razmišljanje o jednoj mračnoj i tragičnoj realnosti koja je iskustveno prisutna u životu čovjeka i u povijesti; u prošlosti i sadašnjosti; postoji kao razorna sila; kao obeščašćenje čovjeka i stvaranja; kao izvor svega zla u ljudskoj povijesti. Ta razorna sila unosi u sve ljudske odnose nered, nasilje, ljudska poniženja koja rastu do same smrti.
To je "mysterium iniquitatis" - tajna zloće. Zove se grijeh. Čovjekova sloboda je ugrožena pri-tiskom iznutra i nasiljem izvana. Pritisak iznutra su tri velike požude koje je apostol Ivan sažeo ovako: "Požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života" (1 Iv 2,16). To nije od Boga nego protiv Boga! Nasilje izvana je pritisak mentaliteta koji niječe razliku između dobra i zla. Pojam grijeha je nužno u odnosu prema Bogu. Ako Bog ne postoji, ni grijeh ne postoji. Onda se mogu objektivna moralna načela, koja imaju svoj izvor i sankciju u Bogu, brisati. Onda je moguća naopako izvrnuta ljestvica vrijednosti. To je već zabilježio prorok Izaija: "Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim" (Iz 5,20).
Primjer takve izmjene vrijednosti može potvrditi citat jednog stručnjaka za seksualni odgoj mladih iz prošlog sustava: "Čitav naš način obrazovanja mladih ljudi apsurdan je dakle i do krajnosti zastario, i bez prave životnosti u svom upornom ignoriranju ljudske spolnosti. U tome on je duboko zatrovan malograđanskim seksualnim licemjerstvom, te mistikom i protuspolnom filozofijom kršćanstva, tog zakletog neprijatelja životne radosti i prirodnog nazora o svijetu." Iz obzirnosti ne navodim autora toga teksta.
Iz tog primjera se vidi kako se želi nametnuti jedan mentalitet kao jedinu istinu, a drugačije tumačenje se proglašava zakletim neprijateljem "životne radosti".
U onoj mjeri u kojoj jedna civilizacija niječe Boga, niječe i grijeh. Stoga se smatra "bezgrešnom". I onda kada se Boga ne niječe izričito, živi se kao da Boga nema, a to znači: Stvoritelju se uskraćuje pravo da bude svjetlo i zakon čovjekove savjesti. To je u velikoj mjeri suvremeni mentalitet.
Ako čovjek zaniječe svoj temeljni odnos prema svome Stvoritelju, bit će sklon da razorno djeluje prema samom sebi; ako se poda svojim požudama, svom mračnom egoizmu, bit će bezobziran prema drugom čovjeku, bit će strah u zajednici.
''Papa Ivan Pavao II. u enciklici o Duhu Svetom (Gospodin i Životvorac) govori o grijehu: "U korijenu ljudskog grijeha dakle stoji laž kao korjenito odbijanje istine, sadržane u Riječi Božjoj... (ib., br. 33). "Grijeh se, dakle, sastoji u laži, u odbijanju dara ljubavi" (ib., 35).
Prema tome je "bezgrešnost" suvremene civilizacije lažna. Ako se čovjek proglasi vrhovnom normom dobra i zla, onda su mu sva sredstva dopuštena da postigne svoje ciljeve: moć nad drugim kao tiranija; bogatstvo stjecano izrabljivanjem i nepravdom; užitak mimo svake etičke norme. Europska je civilizacija rasla do svojih najviših dometa čovječnosti, pravednosti, moralnosti iz kršćanskih korijena. Ako ih presiječe, ostat će bez sokova istine i dostojanstva čovjeka i života. "Neka ti srce ne zavidi grešnicima, nego neka ti uvijek bude u strahu Gospodnjem, jer imat ćeš budućnost, i tvoja nada neće propasti" (Izr 23,17-18).
"Proslavite Boga... u tijelu svojemu!" (1 Kor 6,20)
"A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa, neka se i ne spominju među vama..." (Ef 5,3)
Ima jedno područje ljudskog života koje spada u čovjekovu najintimniju osobnost i neodjeljivo je od njegova dostojanstva, kako ono proistječe iz samoga stvaranja. To je čovjekova spolnost. Ona je uključena u Božju viziju čovjeka i zato ne može biti isključena iz moralnog zahtjeva ispravne savjesti.
Imajući u vidu Božji naum sa spolnošću čovjeka, smijemo tvrditi da je to područje svetoga. Zašto? Na prvoj stranici Svetoga pisma čitamo: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih" (Post 1,27).
U stvaranje muža i žene, muškog i ženskog, Bog je upisao svoj plan ljubavi, a ta je ljubav povezana s otajstvom života. I ljubav i život su uzvišene stvarnosti i zato imaju miris svetoga. A baš je to područje čovjekove spolnosti najdublje pogođeno grijehom. Duboka je rana u ljudskoj naravi u kojoj je provrela strast, tjelesna požuda do te mjere da odbacuje svaku moralnu normu. Kolike su ljudske nevolje kroz povijest bile posljedica baš te neobuzdane požude koja ljudsku osobu pretvara u stvar samozadovoljstva; njezina najbestidnija okrutnost dolazi do izražaja u silovanjima koja su u ovom ratu izazvala zgražanje svijeta, ali u isto vrijeme tim svijetom, s obzirom na spolne odnose, vlada moralni nihilizam koji prelazi u svojevrsni totalitarizam. Taj se mentalitet nameće cijelom industrijom pornografije (filmovi, kasete, telefoni, tisak); preplavljuje televizijske ekrane, kioske; uvlači se u tzv. spolni odgoj mladih kao apsolutna sloboda i pravo; i samu perverziju kiti pojmovima oslobođenja, napretka, neke nove antropologije. Industrija sredstava za protu-naravnu kontracepciju zarađuje milijarde dolara. Kako je dubok moralni pad suvremenog svijeta dokazuje prođa svih tih proizvoda na tržištu u službi bludnosti.
Na tržištu prostitucije cvate trgovina bijelim robljem na kojem opet svodnici zarađuju ne mali novac. Žensko se tijelo ponižava golotinjom do bestidnosti. Razne spolne bolesti ugrožavaju ljudsku vrstu. Taj moralni nihilizam je novo poganstvo koje si ne dopušta kazati istinu da ponižava čovjeka, da razara obitelj, da oduzima ljudskoj osobi svaku čast i dostojanstvo, da ubija mladost i oduzima budućnost narodima. Kolike su civilizacije propale u povijesti zbog nemorala! Nemoral je nemoral. Zlo je zlo!
Baš na tom području nesporazum između Crkve i suvremenoga hedonističkog mentaliteta je nepremostiv.
Ali, kad bi Crkva šutjela, izdala bi Boga i čovjeka!
Apostol Pavao pisao je kršćanima u poganskom Rimu: "Da, oni koji žive u tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je duhovno: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir" (Rim 8,5-6). "Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama" (Rim 8,8). Kršćanin ne smije živjeti po nagonu požude, kao rob svojih strasti; njegov poziv i smisao slobode isključuju svako robovanje. Stoga ljudska spolnost biva zaštićena, a time i dostojanstvo čovjeka, od svih zloporaba Božjim načelima života: Ne sagriješi bludno, i: Ne poželi tuđeg bračnog druga. To je Božja vizija čovjeka u perspektivi vječnosti! Prije braka i u braku! "Bog ljubi čisto srce" (Izr 22,11).
"Otajstvo je to veliko" (Ef 5,32)
"Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi" (Ef 5,28)
Jedino zajedništvo osoba, muža i žene, u kojem spolnost dobiva izraz nesebičnog sebedarja u iskrenoj i vjernoj ljubavi jest zakoniti brak. Kršćanski je pak brak posvećen sakramentom ženidbe. To znači da Kristovo otkupljenje tu ljubav posvećuje da bude čista, trajna, savez vjernosti do smrti. Zakon ljubavi je nesebičnost i vjernost. Kad sebičnost iskorištava drugu osobu za seksualno zadovoljstvo, onda to nije ljubav nego laž ljubavi. To je izrabljivanje osobe. Isus Krist je svojim božanskim autoritetom i odlučnošću kazao: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba. A ja vam kažem: Tko s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5,27-28). A na pitanje o rastavi braka kazao je: "Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub" (Mk 10,11-12). Zato odlučno reče: "Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja" (Mk 10,9).
Bračna ljubav mora biti uvijek nesebična i vjerna. Protunaravna kontracepcija pretvara osobu u stvar sebičnog užitka. Zato je grijeh. Odgovorno roditeljstvo utkiva u bračni život dane suzdržljivosti od bračnog susreta. To je čistoća ljubavi; to je obostrano poštovanje vlastitog dostojanstva. Dostojanstvo ljudske osobe je nepovredivo uvijek i svuda. To dostojanstvo zahtijeva i poštovanje tijela, vlastitog i tijela druge osobe. Zato je apostol Pavao pisao vjernicima Crkve u Solunu, okruženima poganskom raspuštenošću: "Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga..." (1 Sol 4,3-5).
Mladima treba jasno, otvoreno i s poštovanjem izložiti zahtjevnost Evanđelja, Božju viziju čovjeka i njegove spolnosti. Ako su vjernici, razumjet će razloge Božjih zapovijedi. One čuvaju od razaranja osobu i zajednicu.
Danas se na mlade silovito nasrće da se u njima ubije savjest, da ih se zabliješti obećanjem lažne sreće i da se na njima zaradi novac. Zato cijele noći rade neka okupljališta mladih. Postaje moda da mladi odlaze navečer iz obitelji i odlaze u noć do jutra. U kakva društva upadaju, u kakve stupice ulaze, kakve opasnosti na njih vrebaju? Droga, alkohol, seks - zamamno se nude. Mladi tako postaju žrtve raznih ovisnosti koje ih čine nesposobnima za ozbiljan studij, rad i život. Kao žrtve takvih ovisnosti postaju nesposobni i za osnivanje zdravog braka, i za odgovornu ljubav.
Samo ih vjera i prihvaćanje Božjeg nauma s čovjekom može učiniti otpornima na sve laži zavodnika; samo s vjerom mogu sačuvati svoj ljud-ski ponos i dostojanstvo, a snagu za takav stav dobit će u molitvi, u sakramentima Crkve. Moći će pobijediti Zloga. Apostol Ivan pisao je mladim vjernicima koji su također živjeli u poganskom okruženju: "Napisah vama, mladići, jer ste jaki, i riječ Božja u vama ostaje, i pobijedili ste Zloga" (1 Iv 2,14).
Stoga, mladi, predbračna čistoća je ispovijest vjere, svjedočanstvo da ste Božji; to je u vama pobjeda Duha Svetoga. To je sloboda sinova Božjih i prava radost života! Iskustvo bezbrojnih čistih mladih u prošlosti i sadašnjosti to potvrđuje. Obično vrijedi riječ: Kakve su obitelji, takvi su mladi; kakvi su mladi takve će biti obitelji! Sreća nije u robovanju zabludama, modama, pohotama. "Bog nas doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost" (1 Sol 4,7).
"Svi zajedno moramo graditi novu kulturu života" (Ivan Pavao II: Evanđelje života, br. 95)
"Kao djeca svjetlosti hodite" (Ef 5,8)
U središtu našeg razmišljanja je čovjek i svi njegovi odnosi: prema Bogu, prema samom sebi, prema drugim osobama itd. Stalno se govori o dostojanstvu čovjeka. Nema tog čovjeka koji ne bi htio da ga se poštuje i da se s njime postupa dostojno! Kakva su strašna poniženja doživjeli milijuni ljudskih osoba samo u ovom stoljeću. Žrtve su nebrojene: ubijanja u logorima, u plinskim komorama; u ratnim sukobima koje započinju često nepravedni ciljevi; mučenja u zatvorima; montirani sudski procesi. Sve su to zločini protiv čovjeka, nitko ih ne može opravdati. Čovjek je žrtva čovjekove zloće. U svim takvim postupcima zgaženo je ljudsko dostojanstvo. Izbrisana su ljudska prava. Jakima protiv slabih sve je dopušteno!
Ako je čovjek najviša vrijednost, često slušamo tu tvrdnju i u političkim govorima, postavlja se pitanje: Tko daje čovjeku to dostojanstvo, odakle ta vrijednost, tko upisuje u njegovu narav zakon o neotuđivim pravima? Tko? Kada?
To čovjek prima od svoga Stvoritelja u času stvaranja! On je već začet s dostojanstvom i s neotuđivim pravom na život. On od prvog tre-nutka svoga postanka, svoga začeća u krilu žene već je po Božjem mandatu nosilac prava; obvezuje na pošto-va-nje, na zaštitu. To nije ameba, to nije priraslica u tijelu žene; to ljudsko biće ne može biti predmet bilo kakvih znatiželjnih i samovoljnih eksperimenata.
Prostor njegova stvaranja nije epruveta. Posvećeno mjesto njegova početka je krilo žene - majke! Ono je plod sjedinjenja muža i žene u ljubavi, ali tu je prisutan i sveti Bog koji svakom pojedinom čovjeku u času začeća stvara besmrtnu dušu koja oživljuje tijelo. Po duši ljudsko biće dobiva svoju neponovljivu, vlastitu osobnost. Zato postaje i subjekt prava. U njemu je pravo roditi se neopozivo. Dogodila se tajna čovjekova postanka i taj događaj obvezuje na poštovanje. Ljudski zakon ne smije brisati Božji zakon.
Ali, to je biće posve nemoćno, premda u njemu djeluje čudesna dinamika rasta sa svim osobnim svojstvima psihofizičke konstitucije s kojom će se pojaviti i razvijati poslije rođenja. Povjereno je u svojoj nemoći ljubavi majke i brižnosti oca. Tako Bog hoće!
To je ljudsko biće, još skriveno u krilu žene posve nedužno! Nikome ništa ne može biti krivo. Ako su muž i žena htjeli sjedinjenje, onda preuzimaju i odgovornost za plod. Nitko ih te odgovornosti ne može osloboditi. Samo u poštivanju ploda ljubavi stoji dostojanstvo očinstva i majčinstva. Zato nad tim nedužnim ljudskim bićem bdije Bog i govori: Ne ubij! Ne ubij u začetome život! Ne ubij u ženi dostojanstvo majčinstva! Ne prolijevaj nedužnu krv jer će u nebo vapiti. Ubojici Kajinu Bog je s neba vikao: "Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče!" (Post 4,10).
Stariji ljudi pamte da se za trudnu ženu govorilo da je u blagoslovljenom stanju. U vremenima zdrave moralne svijesti život i dolazak čovjeka na svijet bili su smatrani blagoslovom.
"Ne ubij" (Izl 20,13)
"Jer ruke su vaše u krvi ogrezle..." (Iz 59,3)
Nije li čovjek u svojoj vrsti najugroženije biće već od svog začeća? Suvremena civilizacija svoj duboki moralni pad potvrđuje općim prihvaćanjem prakse pobačaja. Ubojstvo nerođenih je zakonom dopušteno gotovo u svim državama svijeta. Ima izuzetaka ali su u velikoj manjini. Zato je to očitovanje stanja duha, prožetog materijalizmom i uronjenog u novo poganstvo. U nekim su državama ti zakoni restriktivni barem u nekoj mjeri, a u mnogima su posve liberalni. I Hrvatska još uvijek, makar neovisna i suverena, zadržava najliberalniji zakon o pobačaju, kao baštinu iz prošlog sustava, a koji se temelji na ideološkom materijalizmu. U tih pet godina neovisnosti u Hrvatskoj je gotovo 200.000, po statističkim podacima, a mimo statistike može biti i više, začetih ljudskih bića bilo lišeno prava da se rode. Koliko puta to nadmašuje ratne žrtve? Nije li to samoubilački genocid i suicid hrvatskog naroda? Neka si odgovorni ispituju savjest!
Zakoni koji "uzakonjuju" pobačaj potpisuju smrtnu osudu nedužnom ljudskom biću. To je ozakonjeni rat protiv ljudskog života. To je rat protiv Stvoritelja života. Isus Krist se poistovjećuje sa svakim čovjekom, posebno s najslabijim, s najugroženijim, pa sigurno i s još nerođenim. Kazao je da će suditi po svom zakonu: "Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25,40).
Drugi vatikanski sabor naučava: "Svima neka bude očito da se ljudski život i dužnost prenošenja ne ograničuju samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da su uvijek u vezi s vječnim određenjem ljudi "(RN 51).
Isti Sabor donosi o pobačaju tešku osudu: "Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću da održavaju život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Zato treba već od začeća najbrižnije štititi život; a pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini" (RN 51).
Kad god ljudski zakon dolazi u sukob s Božjim zakonom, nikoga ne može obvezivati u savjesti. Zato svaki čovjek ima pravo i dužnost odbiti izvršenje takvog čina. Nijedna vlast na svijetu ne može čovjeku naložiti da čini zlo.
Nipošto ne uvjerava razlog za legalizaciju pobačaja da bi žena, koja hoće prekinuti trudnoću, bila izložena opasnosti za svoj život u ilegalnom pobačaju. Sigurno se mnoge žene odlučuju s mukom i tjeskobom savjesti. Mnoge su žrtve pritiska okoline, a sve su izložene nasilju jednog uvriježenog i drskog mentaliteta koji samo materijalistički i egoistički, hedonistički, razmišlja o čovjeku. Ne preziremo muku i tjeskobu tolikih žena koje se odlučuju na pobačaj, ali moramo razložno postaviti pitanje: Smije li se riziku kojem se odrasla osoba izlaže slobodnom odlukom da učini pobačaj žrtvovati tisuće i tisuće nedužnih ljudskih bića? Nažalost, pobačaj se proglašuje čak pravom žene, ali nitko na svijetu ne može imati pravo uništiti nedužno ljudsko biće.
Ne niječemo da mnoge žene padaju u napast pobačaja zbog ekonomske krize koja je, zapravo, posljedica socijalne nepravde. Zato je država dužna poštenim i pravednim zakonima ostvarivati u društvu socijalnu pravednost da se svakoj obitelji osigura dostojan život.
Papa Ivan Pavao II. u velikoj i važnoj enciklici "Evanđelje života" (Zagreb, KS, 1995, br. 90) kaže: "Obiteljska politika mora biti osovina i pokretač svih socijalnih politika."
Karitativna djelatnost Crkve mora biti osjetljiva na te probleme. Naše će kršćanstvo istinski zaživjeti kad bude u svakoj župi probuđeno poštovanje života; kad budu obitelji s brojnom djecom susretane s poštovanjem i kad bude solidarnost svih priskočila u pomoć potrebnima, posebno trudnicama u krizi. Nažalost, majke s brojnom djecom žale se kako su prezrene u vlastitoj sredini, a na prezir, ne rijetko, nailaze i u nekim institucijama kod kojih, s pravom, traže pomoć. Sve je to znak kako smo malo kršćani.
Poznata Majka Terezija, koja se uporno bori za život, vodi "rat" protiv rata naviještenog nerođenima, i dobila je Nobelovu nagradu za mir, u velikoj Indiji uputila je poruku trudnicama koje su u napasti da učine pobačaj da rode dijete, pa ako ga zaista ne mogu ili ne žele zadržati, neka ga povjere njezinim ustanovama. Nije li i naš Caritas prihvatio više od tisuću malenih koji nisu bili "željeni", ali su došli na svijet i bili predani Caritasu. Svaki pojedinac mora biti branitelj života, a kao zajednica možemo pomoći da se spašavaju ugroženi. Nužno je svjedočiti novi duh u odnosu prema životu.
Čovjek je čovjek od svog početka! Ima pravo živjeti i onda kad je defektan; ima pravo živjeti i onda kad je plod nasilja. Nedužno ljudsko biće ne nosi odgovornost za tuđi grijeh. Zato ni takve nitko nema prava osuditi na smrt.
U svezi s pobačajima ima nešto posebno mračno, a to je trgovina fetusima. Fetusi se otkupljuju za kozmetičku industriju i za medicinske pokuse i primjene. Što je plod razvijeniji, to dobiva veću cijenu na tom mračnom tržištu. Na što je svedeno to ljudsko biće u jednom brutalnom materijalizmu u kojem više ništa nije sveto ni vrijedno poštovanja! Lažnom bogu profita sve se žrtvuje.
U svjetlu Božjih načela o dostojanstvu ljudskog života, osobe i braka nedopustiv je i genetički inženjering koji na ljudska bića primjenjuje ono što može eksperimentirati na životinjama. Postoje granice u odnosu prema čovjeku i njegovu postanku koje nitko ne smije prelaziti niti smije sebi prisvajati vlast da može činiti sve što je moguće.
Materijalističko shvaćanje čovjeka otvara put svim zloporabama protiv čovjeka i postupcima s čovjekom. U to spadaju eutanazija, sterilizacija i drugi načini koji su protivni samoj ljudskoj naravi. Čovjek se proglasio isključivim gospodarom života ljudskog bića, a to je bezboštvo. Tiranija!
Sve više raste pojava samoubojstava, a to je također znak da je izgubljena svijest o vrijednosti života i da se odbacuje njegov vječni smisao. To je gubitak vjere, a gubitak vjere u Božju riječ ima za posljedicu prezir života.
Papa Ivan Pavao II. napisao je encikliku "Evanđelje života". To je kršćanska teologija o ljudskom životu izvedena nepogrešivom dosljednošću iz Božje Objave. Ta teologija odjekuje u duši svakoga iskrenog čovjeka koji priznaje temeljne vrijednosti stvaranja i postojanja. Papa želi probuditi suvremenu civilizaciju da se odupre kulturi smrti i da se opredijeli za kulturu života i civilizaciju ljubavi. Stoga o zakonima koji "legaliziraju" pobačaje kaže: "Ponavljam još jedanput da je zakonski propis, koji krši naravno pravo na život nekoga nedužnoga, nepravedan i kao takav ne može imati vrijednosti zakona. Zato snažno obnavljam svoj poziv svim političarima da ne proglašuju zakone koji, ne priznavajući dostojanstvo osobe, potkapaju u korijenu sam građanski život... (ib., br. 90).
"U slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikad mu se nije dozvoljeno pokoriti niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega glasovati" (ib., br. 73).
Uočavamo jednu činjenicu koju možemo ocijeniti kao diskriminaciju. Gdje postoje takvi protuživotni zakoni, kršćanin ili svaki čovjek ispravne savjesti ne bi mogao biti ginekolog jer je stalno suočen s nasiljem na svoju savjest. Takav student čak ni ispit ne može položiti ako ne izvrši za vježbu pobačaj. Nema te vlasti na svijetu koja bi smjela nalagati čovjeku da čini zlo, pa da ga onda diskriminira u njegovu pozivu ako, vjeran svojoj savjesti, ne čini zlo. Prigovor savjesti u takvim teškim odlukama mora poštivati svaka vlast.
Nažalost, kad su neki liječnici u slobodnoj Hrvatskoj najavili da neće činiti pobačaj u svojim bolnicama, njihov je stav bio osuđen pozivom na zakon koji nam je ostavio u baštinu prošli sustav.
Božja Knjiga Postanka objavljuje Božju riječ: "Tražit ću račun od čovjeka za život čovjeka" (Post 9,5).
Završavamo ovo razmišljanje Božjom riječju iz starozavjetne knjige Ponovljenog zakona: "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospo-dina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj..." (Post 30,19-20).
10 "Nije dobro da čovjek bude sam" (Post 2,18)
"Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin od tebe traži: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi" (Mih 6,8)
Čovjek je po svojoj naravi društveno biće. Kao takav on je biće u odnosima: prema svojem Stvoritelju, bilo da ga priznaje, bilo da ga odbacuje; on je u odnosu s drugim ljudima. Temeljna zajednica osoba u kojoj se ostvaruju ti odnosi za zdravo i čovjeka dostojno zajedništvo jest obitelj. U obitelji se čovjek odgaja i za odnose sa zajednicom, užom i širom. On je u odnosu s društvom, s narodom, s državom koja je organizirano i suvereno zajedništvo svih građana. Kao vjernik katolik u odnosu je sa svojom Crkvom, kao što je svaki vjernik u odnosu sa svojom vjerskom zajednicom.
Drugi vatikanski sabor razradio je načela svih čovjekovih odnosa, posebno u konstituciji "Radost i nada". Ti su odnosi veoma razrađeni u socijalnom nauku Crkve: kako se čovjek mora odnositi prema zajednici i ona prema njemu, koja to načela omogućuju skladne i suradničke odnose među ljudima.
Baš u tim odnosima čovjek se očituje kao čovjek ili kao nečovjek. Otkriva svijest svoga dostojanstva ili gubitak vlastite časti i dostojanstva; radost je za druge ili prijetnja!
Čovjek je u odnosu sa zajednicom svojim radom, svojom službom, zvanjem, položajem u zajednici; suodgovoran je s drugim ljudima za dobro cijele zajednice; to je opće dobro. Opće pak dobro uključuje dobro osobe, dobro obitelji, dobro svih sugrađana. Oni pak kojima je povjerena vlast ili vodstvo zajednice, nosioci su odgovornosti za dobro zajednice, naroda, države. Ta se odgovornost izvršava nesebičnim, požrtvovnim služenjem zajednici. Ima biti isključen sebični interes!
U svezi s time postavlja se temeljno pitanje o moralnoj kvaliteti čovjeka. Kakav je čovjek u sebi, kakva načela živi, koje vrijednosti poštuje! Čim otvori usta i izriče svoje misli, već otkriva svoju nutrinu. Kad čujemo, primjerice, psovača svetinja, odmah zaključujemo da taj ima trulu dušu i da se odriče vlastitog dostojanstva. Kad netko loše radi svoj posao bilo u kojem zvanju, on ne potvrđuje svoje dostojanstvo. Čovjek stoji iza dobra ili zla što se u zajednici događa. Uvijek se u tome očituje konkretni čovjek moralnosti ili nemoralnosti.
Pljačka, krađa, prijevara, nasilje, silovanje, mučenje čovjeka od čovjeka, razbojstva, ubojstva, sav nemoral, sve su to čini konkretnog čovjeka. Tko to čini, ne potvrđuje svoje ljudsko dostojanstvo; rušilac je dobrih odnosa među ljudima; ugrožava opće dobro. To je tako, radilo se o bilo kojem zvanju ili službi. Što je čovjek na višem položaju odgovornosti za zajednicu, to su teže posljedice za zajednicu ako nije savjestan, moralan. Nijedno se ljudsko zvanje ne može vršiti odijeljeno od moralnih načela. Politika bez morala vodi u nečovječnost!
Liječnik, znanstvenik, radnik, profesor, učitelj, novinar, političar, zastupnik u Saboru, ministar u vladi, službenik, svećenik, biskup, poslužitelj, poljoprivrednik, svaki čovjek, baš svaki, u svakom zvanju očituje svoje dostojanstvo i obvezuje na poštovanje kad je njegov rad savjestan, pošten, koristan općoj dobrobiti! Ako nepošteno radi, sam sebe ne poštuje.
Ljudi koji čine bilo koja i bilo kakva nepoštena, kriminalna djela, sami gaze svoju čast, dostojanstvo i ugrožavaju cijelu zajednicu. Razorni su za ljudske odnose.
Oni koji imaju u rukama javna sredstva priopćavanja: televiziju, radio, tisak, kasete, filmove također, služeći se tim moćnim sredstvima u međuljudskoj komunikaciji, očituju kakvi su u sebi. Iza sadržaja na ekranu gledamo čovjekovu dušu. Mogu graditi, mogu činiti silno dobro, ali mogu i razarati, ubijati duše i savjesti. Čovjek je izvor dobra ili zla!
Isus Krist, suočen s licemjerjem svojih suvremenika, kazao je: "Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo" (Mt 12,34-37).
Ljudi dobre volje žele biti pošteni i raditi savjesno. A što kazati kršćanima, vjernicima koji se priznavaju učenicima Isusa Krista? Što se od nas vjernika Kristovih očekuje? Što ljudi imaju pravo zahtijevati? Naša je vjernička, kršćanska dužnost biti najbolji primjer u svim zvanjima. Samo tako kršćani mogu potvrditi svoje kršćansko dostojanstvo. To je Isusova zapovijed: "Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima" (Mt 5,14-16).
Bezboštvo i materijalizam stvaraju mentalitet bezobzirnog samoljublja, otupljuju ili čak umrtvljuju savjest i tako šire prostor kriminalitetu, korupciji, podmitljivosti; takav je mentalitet protivan pravu i pravednosti. Kršćanin sigurno nije rado gledan niti dobro primljen u takvoj sredini; imamo iskustvo iz nedavne prošlosti kad su čestiti vjernici bili nepodobni zbog ideoloških razloga.
Sada u demokraciji kršćani bi trebali biti sol zemlje (usp. Mt 5,13) i prisutnost nepodmitljivog poštenja i nepopustljive zauzetosti za pravdu, za poštivanje ljudskih prava, za časno vršenje dužnosti u svim zvanjima. Kršćani su u svijetu svojim kršćanskim pozivom i poslanjem kvasac dobra i prisutnost kraljevstva Božjega. Kršćanin nije samo kršćanin u crkvi kod oltara; on je svjedok Božjeg svijeta svuda, u svako vrijeme, u svakoj civilizaciji. To je njegov apostolat. Mora biti zaista prepoznatljiv kao čovjek zasluženog poštovanja, povjerenja i dostojanstva.
Kršćanin ima biti čovjek koji čini pravicu, milosrđe, ljubi i smjerno s Kristom hoda kroz život (usp. Mih 6,8).
Najbolji čuvar pravednih odnosa je ispravna savjest! Ako je ona budna i vjerna istini i dobru, onda Gospodin čuva grad. "Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi" (Ps 127/126/, 1).
"Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca. Jer njega nalaze koji ga ne iskušavaju i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru" (Mudr 1,1-2).
''…Čovjek dobiva u času začeća od samoga Boga besmrtnu dušu. Duša i tijelo jedno su biće u kojem su stopljena dva svijeta: vidljivi i nevidljivi; materijalni i duhovni.
Svojom besmrtnom dušom čovjek je biće razuma, slobode, savjesti. Svojim besmrtnim duhom čovjek je istraživač, umjetnik, mislilac, stvaratelj, izumitelj i gospodar stvorenih stvari. Psalmist kliče: "Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži" (Ps 8,7).
U djelu Božjeg stvaranja čovjek svojim duhom otkriva narav stvari, energije kozmosa, zakone postojanja. Otkrio je sile prirode: elektricitet, atomsku energiju, materiju kojom se služi za svoj život. Čovjek je svojim umom, otkrivajući mogućnosti položene od Stvoritelja u vidljivi svemir, stvorio televiziju, radio, kompjutore, elektroniku i sastavio nebrojene strojeve i aparate kojima se služi. Sve je to očitovanje duha. Ptica zna načiniti svoje gnijezdo i pčela saće, ali to čine nagonski; nemaju razuma. Čovjek je svojim stvaralaštvom sličan Bogu.
Svojim besmrtnim duhom čovjek je neponovljiva osoba, jedinstvena u samoj sebi, u svojoj samosvijesti, u svome neuništivom JA. Ona je to u vremenu; ona je to i u vječnosti. Duša je neuništiva. U času smrti duša se dijeli od tijela ali nastavlja živjeti u spoznajama vječne stvarnosti. To je trenutak kad se susreće duša sa samom sobom, sa stanjem svoje milosti ili svoga grijeha. Spoznaje u potpunoj jasnoći je li svjetlo ili je tama! Ako je savršeno zrela u ljubavi, ulazi u Božju svjetlost, radost i ljubav. Ako nije još savršena za taj susret, mora sazreti u tajni očišćenja (čistilište). Ako je u stanju teških neoproštenih grijeha, jer je odbacila milosrđe i oproštenje, ostaje vječno rastavljena od Boga, kojega je odbacila. Ta je rastavljenost očaj i mržnja.
To se događa s dušom poslije tjelesne smrti. Crkva moli za umiruće, Crkva moli za preminule; povjerava ih Božjem milosrđu!
Danas se dosta širi i među kršćanima vjerovanje u reinkarnaciju, koje dolazi uglavnom iz Indije. To je učenje protivno Božjoj objavi o životu čovjeka poslije smrti. Nespojivo je s kršćanskom vjerom. Po tom učenju duša se poslije smrti reinkarnira u koje drugo živo biće, pa onda opet u neko drugo biće dok se ne pročisti za konačno oslobođenje od svjetovnog života. (usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, sv. 6, str. 393).
Jedna žena nedavno je ovdje u Zagrebu izjavila u novinama da vjeruje u reinkarnaciju i da bi željela biti poslije smrti leptir ili krava, ali najradije krava. To je primjer bujne mašte!
Kao što čovjek od djetinjstva do starosti ima svijest svoje nepromjenljive osobnosti, tako i u vječnosti ima samosvijest.
Čovjek je čitav u svojoj naravi dušom i tijelom. Stoga mu je Bog namijenio vječni život dušom i tijelom. Ponovno jedinstvo duše i tijela bit će ostvareno na dan uskrsnuća tijela. Isus Krist svojim uskrsnućem jamči i uskrsnuće našeg tijela. On kaže: "Ne čudite se tome, jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas (Sina Božjega). I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5,28). Apostol Pavao piše Korinćanima: "Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost" (1 Kor 15,53).
Kad će biti Sudnji dan? To je Božja tajna. Nikom to nije objavljeno. U zabludi su oni koji pokušavaju odrediti vrijeme drugog dolaska Isusova.
Isus je upozorio da budemo uvijek pripravni. Ta se pripravnost odnosi za čas naše smrti. U trenutku naše smrti, prema stanju naše duše, odlučuje se stanje naše vječnosti.
Upravo je žalosno kako mnogi naši ljudi, koji se ipak ne odriču kršćanskog imena, umiru nekršćanski. Umiru bez sv. sakramenata. Zanemaruju ili čak odbijaju sakramenat pomirenja, sakramenat bolesničkog pomazanja, koji je Isus ustanovio za pomoć duši i tijelu; ne žele primiti samoga Isusa u sv. pričesti! Je li to gubitak vjere, ili nemar? Umiru kao oni koji nemaju nade (usp. 1 Sol 4,13). "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Iv 14,6).
"A ja, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista..." (Gal 6,14)
Na koji način Bog Objave otkriva ljubav prema čovjeku i objavljuje čovjekovu neprocjenjivu vrijednost? Kojim djelom potvrđuje čovjekovo dostojanstvo?
Nikada nisu ljudi u svim svojim traženjima i razmišljanjima o božanstvu mogli naslutiti da bi Bog na takav način htio spasiti čovjeka. Križ je znak te ljubavi: znak svet i strašan; najokrutnije mučilo i najuzvišeniji oltar; tama je promatran s ljudske strane; svjetlo je promatran s Božje strane.
Tamna strana križa je u tome što je križ mučilo na kojem je umro Sin Božji za oproštenje naših grijeha. Grijeh je razapeo Isusa; grijesi svijeta, naši grijesi! Nepravda je osudila Pravednika; zloća je odbacila Dobrotu; mržnja je pribila na križ Ljubav. Ljudi bez srca probodoše Isusu ruke i noge i kopljem otvoriše njegovo Srce. U križu, kao u ogledalu, promatramo svoje grijehe, svoje krivnje. To je tama križa.
Svjetlo križa je Ljubav. Bogočovjek uzima na sebe ljudske grijehe da ih opere svojom krvlju. Grijeh je tako strašan da ga može oprati samo milosrdna Božja ljubav.
Isus se predao u ruke grešnika da za njih umre iz ljubavi.
Treće korizmene nedjelje čitali smo u Poslanici apostola Pavla Rimljanima: "Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist u svoje vrijeme za nas bezbožnike umre... A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije" (Rim 5,6;8).
Iznad ponora, koji je sam čovjek produbio između sebe i Boga, postoji samo jedan most za ponovni susret: križ! Mimo križa nije moguć pristup Ocu. Zato je križ znak milosrđa i izvor novoga života. Isus je umro na križu da bismo u Bogu oživjeli za božanski i vječni život!
O križu apostol Pavao piše: "Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak, i Židovima i Grcima - Krista, Božju silu i Božju mudrost" (1 Kor 1,23-24).
Događaj otkupiteljske Isusove smrti na križu neodjeljivo prati događaj njegova uskrsnuća! Isusovo je uskrsnuće Božji pečat na cijelu Objavu! To je Božja pobjeda nad grijehom i smrću!
Uskrsnuće Isusovo je preobraženje njegova čovještva za puninu života u slavi. Njegovo je uskrsnuće jamstvo našega uskrsnuća. Ono je temelj Crkve. U odnosu prema događaju Uskrsnuća provjerava se naša vjera u cijelu Objavu.
Apostol Pavao pisao je Korinćanima jer su neki osporavali istinu uskrsnuća: "Kako pak neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? ... Ako pak Krist nije uskrsnuo, zaludu je, doista, propovijedanje naše, zalud i vjera vaša... Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi" (1 Kor 15,12; 14; 18-19).
Bog je stvorio čovjeka za besmrtnost; taj je smisao dostojan Boga i dostojan čovjeka! Zahtjev je i Božje pravednosti! "Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor!" (2 Kor 5,17).
"Ta pisano je: Budite sveti, jer sam ja svet!" (1 Pt 1,16)
"Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju" (1 Pt 1,15).
Kojim činima se daruju plodovi otkupljenja onima koji uzvjeruju Isusu Kristu propovijedanjem Crkve? To je sedam svetih sakramenata. Isus Krist ih je ustanovio svojom božanskom vlašću i povjerio Crkvi. To su Božji darovi ljudima za njihovo vječno otkupljenje. Po sakramentima, kad ih dostojno primamo, Bog zahvaća u naše nutarnje biće i obogaćuje nas Božjim životom. To je onaj život o kojem govori Isus: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). To je svetost!
U korizmi se Crkva usredotočuje na osobit način na tri sakramenta: krštenje, sakramenat pomirenja (ispovijed), Euharistija! Kratko razmislimo o sadržaju i biti tih triju sakramenata.
Krštenje! Krštenjem smo, po riječima Isusovim, rođeni iz vode i Duha Svetoga da budemo sinovi Božji i kćeri Božje. On je kazao Nikodemu: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo nebesko" (Iv 3,6). Apostol Ivan to izriče slijedećim riječima: "A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ... od Boga" (Iv 1,12; 13).
Odrasli mogu biti kršteni samo nakon ozbiljne i dulje priprave ako svim srcem prihvate vjeru Crkve i ako tako hoće živjeti.
Ali, nažalost, koliki krštenici teškim grijehom gube krsnu milost. Gubitak krsne milosti događa se kad čovjek teško sagriješi, i u njemu umire milosni život. Zato se teški grijeh zove i smrtni grijeh. U svom neizrecivom milosrđu Isus je upravo na uskrsnu večer, u svom prvom susretu s apostolima nakon uskrsnuća, ustanovio sakramenat pomirenja; dao je apostolima vlast da odrješuju skrušene pokajnike od grijeha, da opet ožive Božjim životom. I za dostojno primanje sakramenta ispovijedi traži se vjera, kajanje, odluka, iskreno priznanje grijeha kako bismo bili "opravdani vjerom, u miru s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu" (Rim 5,1).
Grešnik mora biti iskreno raspoložen da mijenja svoju grešnu situaciju obraćenjem od grijeha. Oproštenje nije moguće ako grešnik i dalje hoće ostati u svom grijehu. Isus je kazao svojim apostolima: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" (Iv 20,22-23). Uskrs se istinski slavi čistom dušom!
"Ovo je kruh koji je s neba sišao" (Iv 6,58)
"Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga" (Iv 6,68)
Euharistija je najsvetiji i najpotresniji sakramenat zbog svoga sadržaja i svoje tajne. To je tajna ljubavi kojom Bog ide do kraja u svom poniženju da se daruje čovjeku pod prilikom kruha. U Kafarnaumu Isus Krist je navijestio Euharistiju riječima: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" (Iv 6,51).
Euharistija je, dakle, hrana duše za život vječni!
Na Posljednjoj večeri ustanovljuje taj najčudesniji sakramenat pretvorbom kruha u svoje tijelo kao žrtveni dar, vina u svoju krv, prolivenu za naše otkupljenje. "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje" (Lk 22,19). "Ova čaša Novi je savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,20).
Euharistija je novozavjetna nekrvna Žrtva i Gozba djece Božje. "Ovo činite meni na spomen!" (Lk 22,19).
Euharistija je, dakle, Žrtva ljubavi! U misi je događanje one iste ljubavi kojom je Isus Krist, kao Veliki i Vječni Svećenik, sebe prikazao na oltaru križa. Tako će žrtvena Kristova ljubav trajati do svršetka svijeta i događat će se u svim prostorima zemlje gdje se slavi misa. To je sakramenat njegove stvarne, istinite prisutnosti na otajstveni način pod prilikama kruha i vina. Zato naša svetohraništa, u kojima je on tako prisutan, privlače srca vjernih da mu se zahvaljuju i vjernički klanjaju. Uzvraćaju ljubav za Ljubav!
Sve što Crkva propisuje da se misa dostojno slavi, da se pobožno i s vjerom časti, da se čiste duše prima, ima svrhu stalnog poticaja na živu vjeru svećenika i vjernika. Kako se odnosimo prema Euharistiji, tako se očitujemo kao vjernici: duboki ili površni.
Euharistija je gozba sinova i kćeri Božjih. To su oni koji u milosti Božjoj pristupaju k stolu Gospodnjem; to su oni vjernici koji žive Božjim životom. Mrtvima se ne daje hrana za život vječni. Stoga bi činio svetogrđe, koji bi u smrtnom grijehu pristupao sv. pričesti. Svećenici su dužni poučavati vjernike o uvjetima za dostojno primanje sakramenata, ali su isto tako dužni biti na raspolaganje vjernicima za sv. ispovijed i sjesti u ispovjedaonicu kroz potrebno vrijeme prije mise.
Već je apostol Pavao upozoravao Korinćane da dostojno pristupaju tome najuzvišenijem sakramentu: "Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,28-29). Ponovno naglašavam da je način primanja sv. pričesti slobodan: u usta, na ruke (ali uistinu s posebnom pažnjom ne grabeći hostiju iz svećenikove ruke), stojeći ili klečeći. Nema se prava uskratiti sv. pričest vjerniku koji na bilo koji od ovih načina želi primiti Tijelo Kristovo…''
Zagreb, 4. veljače 1996.