Doba moralne inverzije
Jedno od obilježja današnjice jest svojevrsna moralna inverzija. Stvari koje su po sebi loše i društveno opasne proglašavaju se dobrima i poželjnima. Kako je to moguće? Ako za primjer uzmemo pohlepu, posve je razvidno da se radi o mani. Radi se o defektu, o pojavi koju valja označiti kao nemoralnu i lošu.
Pohlepna osoba zgrće materijalna dobra preko svake mjere. Nezasitna je i sposobna na sve samo da bi se dočepala još više dobara. Bez obzira radi li se o plemenitim metalima, novcu, nekretninama ili dionicama. Osoba oboljela od ovog poremećaja nema mjeru koju kani dostići. U svojoj želji za bezgraničnim posjedovanjem ide sve dalje i dalje zaslijepljena količinom onoga što ima, kao i privučena onim što joj se pruža kao mogućnost.

Pohlepa kao duševni poremećaj
Ovdje namjerno spominjemo riječ "poremećaj" jer pohlepne pojedince valja liječiti. Jednako kao i patološki ljubomorne, zavidne ili agresivne pojedince.
Ali mi živimo u doba koje vjeruje u bajku o tome kako mutacija vodi razvoju živih bića. Mutacija, koja nije ništa drugo do greška u prepisivanju genetskog koda, najobičnija je pogreška koja rađa u pravilu defektom. U mutaciji samoj nema ništa ni dobro ni poželjno. Svako živo biće pogođeno mutacijom zapravo ima manje šanse za preživljavanje.
Proglasiti mutaciju kao onu koji pokreće prirodu prema naprijed (od jednostavnijih oblika prema složenijima), mogao je isti onaj mentalni sklop koji proglašava pohlepu poželjnom i društveno korisnom.
U oba slučaja radi se o istoj, izokrenutoj logici koja nema uporišta u realnosti. Greške nikad ne vode dobromu. To je jasno i malome djetetu.
Za svaku smo grešku u svome djelovanju u pravilu kažnjeni. Za poneku grešku to možda i nije slučaj, ali reći kako serija slučajnih pogrešaka kroz dugi niz godina vodi k napretku - e to je već popriličan atak na zdravi razum. Ista je stvar s pohlepom.
Sve ono što mutacija radi na staničnom nivou (a to je onesposobljavanje stanice za normalan rad) sve to važi i za pohlepu na društvenom nivou.
Oblik društvene mutacije
Pohlepna je osoba svojevrsna društvena štetočina. Ona je opsjednuta gomilanjem bogatstva, zaslijepljena materijalnim dobrima i okrenuta isključivo povećanju svojega blaga. Kakvu će štetu, bol ili nesreću pritom nanijeti drugim ljudima, ni najmanje je ne brine. Ovakva društvena neosjetljivost, kako prema ljudima tako i prema prirodi ili okolišu, vodi neizbježno u nanošenje štete široj zajednici. Makar se povremeno mogu javnosti prikazivati kao dobročinitelji, ovi su ljudi u biti amoralni, bez osjećajni i sebični.
Oni figuriraju kroz medije kao modeli uspjeha kojima trebaju stremiti mladi naraštaji. To se događa zato jer njih jednostavno nema tko razotkriti u njihovoj moralnoj bijedi.
Čitava društvena klima tako je postavljena (u već spomenutu moralnu inverziju) da se ni takav moralni promašaj ne doživljava kao nešto što valja osuditi.
Naš je zadatak da svemu izopačenom kažemo da je loše, a svakoj mutaciji da je pogreška. Niti će mutacija stanicu učiniti boljom i naprednijom, niti će pohlepni pojedinac društvu donijeti išta drugo osim štete.
I jedno i drugo se događa unutar maloga, zatvorenog sustava. Mutacija se događa unutar stanice, dok se pohlepni poremećaj događa unutar psihe oboljele osobe. Oboje vode stanju koji donosi samo nazadak i bolest.
Na našu sreću, većina ljudi od pohlepe ne boluje, jednako kao što se golema većina stanica živoga svijeta dijeli bez pogreške u prepisivanju genetskog zapisa.
Život je suradnja unutar zajednice u kojoj svaki pojedinac, osim što misli o vlastitome probitku, misli i o napretku, kako svoje obitelji, tako i čitave zajednice.
Sebični i pohlepni pojedinci to ne rade. Oni su društveno nepoželjni jednako kao što je nepoželjna i mutacija na nivou stanice.

Igor Petrić