Misli sv. Ivana od Križa
Kao što dobro djelo rađa u duši ljupkost, mir, utjehu, svjetlo, čistoću i snagu, tako neuredna požuda nanosi patnju, muku, sljepoću i slabosti.Nije bitno da li je neka ptica vezana tankom ili debelom niti, jer će u oba slučaja ostati zarobljena sve dok je ne prekine. Istina je da se tanka nit lakše prekida, ali se ipak mora prekinuti, jer se inače ptica ne bi mogla osloboditi. Jednako tako ne bi mogla doseći slobodu božanskog zajedništva onih duša koje nisu privržene nekom stvorenju, iako posjeduju mnogo vrlina.
Kao što je potrebno obrađivati zemlju da bi urodila plodom a ne korovom, potrebno je umrtviti svoje požude da bi duša napredovala. Nisu stvari ovog svijeta te koje gospodare dušom i uništavaju je, jer one u nju ne ulaze, nego želja i čežnja za njima koje u njoj prebivaju.Božansku mudrost posjeduju samo oni koji poput neuke djece zanemare svoje znanje i služe Bogu s ljubavlju.Duša treba uvijek težiti;ne onome što je lakše,nego onome što je teže;ne onome što je ukusno,  nego onome što je nema okusa;ne onome što je ugodno, nego onome što je manje ugodno;ne odmoru, nego umoru;ne višemu, nego nižemu;ne utjesi, nego onome što utjeha nije;ne skupljem i dragocjenijem, nego priprostijem i neuglednijem;ne da želi nešto, nego da ne traži ništa;ne da traži bolju stranu onoga što postoji,nego goru i da čezne za siromaštvomi lišenošću od svega što postoji na svijetu radi ljubavi Isusa Krista!

Duhovno sjedinjenje duše i Boga ne sastoji se u duhovnim radostima ili osjećajima, nego u osjetnoj i duhovnoj, nutarnjoj i vanjskoj  smrti na križu.Duša koja veže svoje srce uz zemaljska dobra, pred Bogom je krajnje zla; pa kao što zloća ne sadržava dobrotu, tako se ni ova duša neće moći sjediniti s Bogom u kojem je vrhunska dobrota.Treba žaliti neznanje nekih ljudi koji se opterećuju izvanrednim pokorama i mnogim drugim vježbama koje čine po svojoj volji, misleći da će im to i drugo slično tome biti dovoljno da postignu sjedinjenje s božanskom Mudrošću, a da pri tome ne nastoje marljivo nijekati svoje želje. Koliko se duša nastoji potamniti i poništiti s obzirom na vanjske i nutarnje stvari, toliko joj se više ulijeva vjere, ljubavi i nade, jer ove tri bogoslovne kreposti rastu uzajamno.Dok se duša ne otrgne od svih stvari, nema sposobnosti da primi duha Božjega u čistoj preobrazbi.Požude slabe krepost duše kao što nove mladice koje niču troše snagu oko panja, te slabe stablo da ne donosi roda.Zadovoljimo se time da znamo istinu i otajstva na jednostavan i istinit način, kako nam ih Crkva predlaže, jer je to dosta da nam se jako rasplamsa volja i da ne dođemo u labirint visokih i znatiželjnih istraživanja, gdje je potrebno čudo da se izbjegnu opasnosti.Požude proizvode u duši dvije najvažnije štete: jedna što dušu lišavaju duha Božjega, druga što je umaraju, muče, potamnjuju, slabe i ranjavaju.Sjedinjenje s Bogom ogoljuje maštu pa se čini kao da je lišena svih oblika i slika, podižući je tako zapravo u nadnaravno.Budući da više nema novih istina koje se imaju objaviti o bitnim istinama naše vjere, izvan onih što su već objavljene Crkvi, duša ne samo da ne smije priznati novih koje bi joj se objavile o vjeri, nego radi mjera opreza ne smije skupljati druge raznolikosti bez reda. Stoga, da se čistom očuva u vjeri, kad bi joj se saopćile već objavljene stvari, treba da ih vjeruje ne stoga što su njoj posebno tada objavljene, nego samo stoga jer su dio pologa istina koji je povjeren Crkvi. Duša koja ima razdijeljenu volju, slična je vodi koja teče iz posude probušene na više strana, tako da je nikad ne ispunja. Stanje sjedinjenja s Bogom sastoji se u tome da se volja posve preobrazi u Božju, tako da u njoj ne bude ničega što bi bilo protivno božanskoj volji, nego da svi njezini pokreti budu u svemu i po svemu volja Božja.Kao što se drvo ne pretvara u oganj ako manjka samo jedan stupanj topline koja se traži za paljenje, tako se ni duša ne preoblikuje savršeno u Boga zbog samo jedne nesavršenosti koju je imala, čak ako je ona bila i manja od koje svojevoljne požude.Tko hoće da se sjedini s Bogom ne smije izmišljati razloge, niti se oslanjati na užitak, osjećaj ili maštu, nego mora vjerovati neizmjernoj Božjoj biti, koja ne spada na misli, požude ili bilo kakav osjećaj, niti u ovome životu može shvatiti kakav je Bog; jer sve što Bog jest u svojoj biti, neizmjerno je daleko od toga da ga čisto i potpuno imamo.Duša mora biti slobodna ne samo od svega što se odnosi na stvorenja, nego se mora poništiti i odreći svake stvari što se odnosi na duh.Đavao se jako raduje kad neka duša pristaje uz objave te je sklona da ih prima, jer tada on hvata dobru priliku da ubaci zablude i kvari u njoj vjeru.Ako duša potpuno ukloni od sebe ono što je protivno Božjoj volji, ostat će trajno sjedinjena s Bogom po ljubavi.Razum da bi bio sposoban za sjedinjenje s Bogom, mora ostati čist i oslobođen od svega što sadrži osjete i oslobođen od svega što on sam može jasno shvatiti, te mora ostati u nutarnjem miru i spokojstvu, oslonjen na vjeru.Nikakva nadnaravna spoznaja ni utisak, u ovom pokvarljivom životu, ne može razumu poslužiti kao bliže sredstvo za visoko ljubavno sjedinjenje s Bogom; jer je sve što razum može shvatiti, volja uživati i mašta predočiti veoma je različito od Boga i njemu neprimjereno.Osjetna viđenja i utisci ne mogu biti sredstvo za božansko sjedinjenje, jer nisu primjereni Bogu.Duša se treba razborito čuvati svih objavljenja da prijeđe čisto i bez zablude u noć vjere koja vodi  božanskom sjedinjenju.Zato nam je dao dobar primjer, naš Spasitelj koji je za molitvu izabrao samotna mjesta i ona koja nisu odviše zaokupljala osjete, nego su dušu uzdizala k Bogu, kao što su brda koja se uzdižu od zemlje redovito pusta, bez osjetne ugodnosti.Sva nebeska viđenja, objavljenja i osjećaji, i što god drugo ikada mogu zamisliti, ne vrijede toliko, koliko vrijedi najmanji čin poniznosti.Nijedan lik, ni predodžba, ni slika, niti ikakav drugi utisak koji bi mogli pamtiti, nije Bog niti što slično Njemu, ni nebesko ni zemaljsko, ni naravno ni nadnaravno.Uzrok zbog kojega neke duhovne osobe nikad ne dolaze do pravih radosti duha leži u tom da svoje požude nikad konačno ne udalje od uživanja vanjskih i vidljivih stvari.

Bog kad daje milosti i čini neko čudo, redovito se služi likovima koji nisu naročito lijepo isklesani niti neobično naslikani i prikazani, da vjernici ne bi tu  moć pridavali liku ili slici.Mudar čovjek daje važnost sadržaju i korisnosti djela, a ne njegovoj ugodnosti i užitku.Poništivši ispraznu nasladu, kojom se naslađuje u svojim djelima, duša postaje siromašna duhom, a to je jedno od evanđeoskih blaženstava o kojem Sin Božji kaže: Blaženi siromašni duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.1Duša se uzdiže pomoću čiste vjere koju joj Bog jače ulijeva, dok joj ujedno povećavaju i druge dvije bogoslovne kreposti, ljubav i nada. Stoga ona uživa božanske i najuzvišenije spoznaje putem kreposti vjere, koja je označena svojstvom tame i lišenosti; a najveće ljubavne užitke uživa putem bogoslovne kreposti ljubavi, koja ne čezne za nikakvim drugim stvarima izvan Boga. To je čudesna korist koja ima bitnu i izravnu vrijednost za savršeno sjedinjenje s Bogom.Koliko se duša više približi Bogu toliko se više nalazi u dubokim tminama zbog svoje vlastite slabosti: kao kad bi se netko približio suncu, povrijedio bi oči prevelikim sjajem i vidio bi samo veću tamu zbog slabosti svojega vida.Savršenost i vrijednost djela ne sastoji se u tom da ih bude mnogo, niti u užitku što se u njima nalazi, nego u tom da se u djelima znamo odreći sebe.Odatle slijedi da se razum, zato da bi se sjedinio s najvišim svjetlom i da u stanju savršenosti postane božanski, mora se prije svega očistiti i poništiti u svome naravnom svjetlu i postaviti se sada u tamu pomoću tamnog motrenja.Ponizni su daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu, zato su uvijek  pripravni poći  putem drugačijim od onoga kojim idu, kad im se to zapovijedi, jer se nikada ne pouzdaju u sebe same.Oni, dakle, koji se od početka dobro upute prema savršenosti, ne priljubljuju se uz vidljive predmete, niti se njima opterećuju, niti se brinu da bi znali više nego li treba znati za dobro djelovanje. Oni gledaju samo na bit unutarnje savršenosti, tj. da u svakoj stvari ugode Bogu, a ne sebi.Kad božansko svjetlo zahvati dušu koja još nije potpuno preobražena, proizvodi u njoj duhovne tmine jer, ne samo da je nadvladava, nego joj oduzima i potamnjuje čin naravnog rasuđivanja.Suhoća čini da duša čisto napreduje u božanskoj ljubavi, jer se više ne pokreće na djelovanje ugodnošću djela nego samo zato da ugodi Bogu.
Zato, da bi duša prešla u uživanje božanskih veličina, u prvom je redu potrebno da joj tamna noć motrenja uništi i poruši njezinu niskost, stavljajući je u tamu, u suhoću i prazninu s obzirom na svaku stvar; jer svjetlo, koje joj mora biti uliveno, zaista je najuzvišenije božansko svjetlo koje nadilazi svako drugo naravno svjetlo i razum ga ne može primiti na naravni način.
Odabrala Valerija Fabris

1 Usp. Mt 5, 3